“Sinu smo pet godina plaćali školovanje u gradu, studentski dom, džeparac, knjige, prijevoz, sretni što želi studirati. Nakon diplome dvije godine nije htio ništa raditi, a potom si je našao loše plaćen posao koji nema veze s njegovim visokim obrazovanjem. U godinama je za ženidbu, još je sam, neuredan, a ono što zaradi, potroši na cigarete i gluposti. Živi s nama i vozi moj stari auto, arogantan je i stvarno sam razočaran u njega”, pisao nam je nedavno nezadovoljan otac Marin.
Javila nam se i razočarana majka koja piše: “Moja kći nikad ne zove osim ako nešto ne želi. Čak i tada je gruba prema meni!” Još jedna ucviljena majka i baka piše nam da je snaha ta koja je sina uspjela okrenuti protiv vlastitih roditelja, pa im on više ne dovodi unuke i zbog toga ona i suprug pate.
“Kći se tako otuđila od nas, da nam više ne odgovara ni na poruke, ne znamo ni gdje je na stanu”, doznajemo od još jedne majke. Grub u izričaju bio je i razočarani otac Toni (60), koji piše: “Moj sin je obični seronja! Čini se da ga uopće nije briga kako izgleda ili kako mu izgleda stan, odradi posao i poslije dangubi. Toliko je nazainteresiran za svijet oko sebe da ga jednostavno ne razumijem. Nisam ga odgajao da bude takav”, pisao nam je otac Toni.
Kako se nositi s razočaranjem
Kako se nositi s razočaranjem, savjetuje životna savjetnica i psihologinja Jacqueline McDowell, autorica na portalu empoweringparents.com. “Spoznaja da mu odraslo dijete, za koje se u odgoju toliko trudio, ne ispunjava svoje potencijale, za roditelja može biti itekako bolna. Još je bolnije ako se dogoditi da s tim djetetom nemamo baš dobar odnos. Roditelji to često shvaćaju kao osobni neuspjeh – subjektivni smo i skloni misliti da je naša krivnja ako bilo što nije u redu s našom djecom”, odgovara savjetnica uvodno.
“Ne samo da si sami stvorimo pritisak i prekomjerno se opteretimo, već oko sebe možda imamo i dobronamjerne članove obitelji i prijatelje koji nas također na ovaj ili onaj način okrivljuju”, kaže psihologinja. Spomenuti ćemo na ovom mjestu najčešće napisanu rečenicu u komentarima ispod naših tekstova o djeci koja su se otuđila, a ona glasi: “Kako si si ga odgojila/o, takav ti je.”
Zapamtite stoga rečenicu koju je istaknula životna savjetnica: “Drugima je uvijek tako lako suditi, a činjenica je da velika većina ljudi radi ono što misli da je najbolje za njegovo dijete, i to u svakom trenutku njegova života. Kad mi razočarani roditelji dolaze po pomoć, vjerujem im kad kažu da su napravili najbolje što ste znali i umjeli u svakom trenutku života svog djeteta. Neke su stvari možda bile učinkovite, neke malo manje, ali dali su sve od sebe!” Odakle krenuti i kako se nositi s osjećajem razočaranja i krivnje?
Preispitajte vlastite osjećaje
“Mislim da je važno sagledati vlastite osjećaje u objektivnijem svjetlu. Osjećate li se frustrirano jer je vaše dijete u potencijalno štetnoj situaciji ili zato što se izbori koje je donijelo ne uklapaju u vaša očekivanja? Odgovoriti iskreno na ovo pitanje prvi je korak koji biste trebali napraviti”, savjetuje.
Potom objašnjava da je u našoj kulturi uvriježeno da smo skloni više cijeniti nečiji društveni status od osobnog ispunjenja i sreće. “Dakle, ako se vaše dijete odluči za karijeru koja ga čini sretnim, ali ne mora mu nužno osigurati dobar život odnosno veliku plaću, možemo se osjećati kao da nije uspjelo. Ako se tako osjećate, moglo bi vam pomoći ako napravite korak unatrag i zapitate se što je bolje – imati dijete koje je uspješno na van, ili ono koje je sretno iznutra? Još važnije, pitajte se: čiji je to uopće život, vaš ili njihov?”, napominje psihologinja.
“Prihvatite realnost i činjenicu da ovo sada put koji je odabralo vaše dijete, koje je sada odraslo. Bez obzira na to odobravate li vi njegovu karijeru, način života ili izbor životnog partnera, to ne mijenja činjenicu da sada oni imaju pravo sami birati. Uz to pravo dolazi i odgovornost za te izbore, a ta je odgovornost također na njima. To je srž odrasle dobi”, kaže nadalje.
I doista, bez obzira na to kako je čovjek odgojen, bio on dobar ili loš, dođe trenutak kada mora preuzeti odgovornost za vlastiti život. I da, lako je to reći kada gledamo neku odraslu osobu koja nam nije u srodstvu, ali kad je u pitanju naše dijete, cijeli vidokrug nam je često itekako zamagljen.
O tome McDowell kaže: “Kao roditelji odrasle djece, možemo se uhvatiti da se prema njima ponašamo na isti način kao kad su bili djeca. Na primjer, roditelj se može stavljati u ulogu spasitelja te se neprestano miješati kako bi svom odraslom djetetu pomogao da izađe iz nezgodne situacija u koju se dovelo. Možda smatraju, primjerice, normalnim pomoći svom djetetu platiti stanarinu čak i ako to dijete rasipa vlastiti novac na drogu ili alkohol. Time sigurno ne radimo dobro ni sebi ni djetetu i to nije dobra roditeljska briga.”
Nadalje, roditelji znaju biti perfekcionisti, napominje psihologinja, poput majke koja je govorila: “Moja je kći mogla studirati, ali nije htjela. Htjela je ići odmah raditi jer joj je ponuđena dobra plaća u kozmetičkoj industriji koju voli. Rekla mi je da će studirati uz rad, ali sam je uvjeravala da će si sve upropastiti, da na kraju neće ništa završiti i da neće moći napredovati, nagovarala sam je, ali nije popuštala. Očajna sam”. Ovoj majci nije bila namjera povrijediti kćer, htjela je samo uvjeriti je da je inteligentna i da ne koristi sve svoje potencijale, po njenom mišljenju.
Savjeti koje treba zapamtiti
“Osim što je važno prepoznati i priznati vlastite osjećaje, dvije su važne stvari koje treba zapamtiti svaki roditelj. Prva je, da u životu ima vrlo malo crno-bijelih smjerova u pogledu puta koji izabere vaše dijete. Svaka osoba dođe na prekretnice u životu, od ranog djetinjstva (kad dijete prohoda, počne govoriti i sl.), do prekretnice u odrasloj dobi (kad kupi prvi auto, kad preseli i živi samostalno, prva ozbiljna veza)”, riječi su psihologinje.
I baš kao kad su vaša djeca bila mlađa, važno je shvatiti da nikad svi ne sazrijevaju istom brzinom. Nekima treba puno duže da bude spremni stati do kraja na svoje noge i potrebno je strpljenje. To znači da unatoč činjenici da se 18 godina smatra zakonskom dobi za punoljetnost, nije svaka osoba koja navrši 18 godina uistinu spremna za sve izazove samostalnog života.
Hoće li se vaše dijete već tada u potpunosti osamostaliti, individualni je izbor svake obitelj i nema ispravnog ili pogrešnog. “Ključ je u prepoznavanju prelazi li nešto što rade vaše granice. Drugim riječima, pomažete li i odraslom djetetu zato što to uistinu želite, ili se osjećate kao da vas iskorištava? Samo se pitajte kakav vam je osjećaj u želucu, srcu i duši, to će vam pomoći utvrditi je li granica prijeđena”, objašnjava.
“Ako se osjećate mirno, vjerojatno ste dobro i sve je na svome mjestu. Međutim, ako ustanovite da ste uznemireni ili da zamjerate svom djetetu ili ste pak nezadovoljni situacijom u kojoj ste se zbog djeteta našli, možda je vrijeme da napokon realno sagledate stvari i napravite neke promjene”, kaže životna savjetnica.
Imate li i vi problema s djecom? kako se nosite s njima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
