Suočeni s patnjom u mirovini, javljaju nam se brojni naši čitatelji koji se ne libe opisati svoje teške životne okolnosti. U koliko se nezavidnoj situaciji nalazi, umirovljenica Jana nam je opisala riječima zbog kojih čovjeka steže u grlu. Vrijedi ove retke pročitati u svijetu u kojem svi jure materijalno i žude za onim što nemaju, a rijetko se zahvale za najvrjednije što imaju, a to je zdravlje.
Ono što najprije zaboli u pismu koje nam je poslala gospođa Jana, jest njezino otkrivanje da je invalid od svoje 39. godine života. “Tada mi je pukla aneurizma u mozgu. Od tog dana ne vidim više dobro odnosno imam dvoslike. Imam hemiparezu (stanje u kojem jedna strana tijela postane oslabljena ili obamrla što je uzrokovano povredama mozga ili živčanog sustava, op.a.). Kod mene je stradala lijeva strana tijela”, doznajemo.
Invalid u podstanarstvu
“Služim se samo desnom rukom, a lijevom si više ili manje uspješno pokušavam potpomagati. Rijetki su dani kad se usudim odvažiti popeti se po stepenicama. Ovako izgleda moj život, a bilo je i teže dok mi je kći bila mala”, povjerava nam gospođa Jana.
U svoj toj muci, otkriva, uz sva moguća usklađivanja njezina mirovina iznosi 390 eura. “Nemam svoj stan, podstanarka sam i za stanovanje izdvajam gotovo cijelu mirovinu. Živim od invalidnine koja iznosi 200 eura. S ovim sam primanjima odškolovala kćer, no njezino odrastanje nije bilo bez negativnih posljedica”, opisuje nam.
“Kći je uz mene izgubila mladost”
Kako kaže, u Centru za socijalnu skrb smatrali su da s tim primanjima, kao podstanarka s djetetom, može preživjeti. “Kći je na žalost morala sve to gledati, te moje muke po zdravstvu i financijske poteškoće i usudim se reći da je zbog toga izgubila mladost”, napominje.
I kad bi joj se jedna briga nakratko učinila manjom, pogodila bi je nova nevolja. “Najgore je to što je uslijedio još jedan moždani. Opet ležanje po bolnicama, odlazak u toplice. Sada imam 57 godina i u 18 godina moje invalidnost ništa se nije promijenilo. Mirovine mizerne, troškovi narušenog zdravlja visoki”, piše nam ogorčeno.
Ako uvidi da su joj toplice nužne duže i češće od propisanih dana, trebala bi to sama platiti. “Ako hoću u toplice za jedan odlazak moram platiti dvije svoje mirovine. Samo tako, naprijed naš zdravstveni sustave!” riječi su kojima umirovljenica Jana završava pismo prepuno nezadovoljstva.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
