Malo što na ovim našim stranicama potakne tako živu raspravu kao spominjanje bivše Jugoslavije i njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita. Za većinu naših čitatelja ona je oličenje socijalne pravednosti i blagostanja, dok će se tek rjeđi, često s traumatičnom prošlošću, usprotiviti i istaknuti negativne slike preminule države. Istina je negdje između, jer Jugoslavija nije bila raj na Zemlji, ali ni pakao. Sukobljene strane i dalje ostaju čvrsto ukopane u svojim rovovima, često ne birajući riječi i ne pokušavaju razumjeti one druge. Ne očekujući da će ovaj tekst potaknuti čitatelje na razumnije sagledavanje prošlosti, pokušat ćemo objasniti zašto ju najčešće gledamo kroz ružičaste naočale.
I pri tome nam se nameće nekoliko pitanja.
Zašto nam se današnja sloboda govora čini bezvrijedna, iako smo nekada viceve o političarima pričali šapćući u strahu da će nas čuti netko od državnih špijuna? Zašto prosvjedujemo kada netko zbog vrijeđanja i prijetnji premijeru završi na ispitivanju u policiji, a hvalimo državu u kojoj se za isto završavalo u konclogoru na Golom otoku? Može li nekadašnje čekanje u redu za ulje i kavu biti tek sitnica, ako već gubimo živce zbog sporih Konzumovih blagajnica? Zašto nas izluđuje iseljavanje mladih, a žalimo za Jugoslavijom koja je 1971. godine na popisu stanovništva imala 671.000 mladih i siromašnih koji su sreću i kruh potražili mahom na zapadu Europe.
Zašto tako čvrsto vjerujemo da nam je nekada bilo bolje?
U nekoliko tekstova za stručni portal Psychology Today na ovo je pitanje pokušao odgovoriti i Art Markaman, profesor psihologije na Sveučilištu u Texasu. Kaže, jedna od pretpostavki jest da ljudi emocije iz prošlosti doživljavaju intenzivnije od sadašnjosti. Zbog toga je skupina znanstvenika (van Boven, White i Huber) u kolovozu 2009. godine objavila rad u stručnoj publikaciji Journal of Experimental Psychology. Ispitanicima su pokazali isječak filma strave i užasa. Neposredno nakon gledanja, ispitanici su rekli da im je taj isječak jako strašan. Dvadeset minuta kasnije pokazali su im drugi isječak koji su ocijenili također jako strašnim. Ali sada više nisu smatrali da je prvi isječak baš tako jako strašan. Dakle, intenzitet emocije je opao, nije se povećavao.
Zašto onda imamo tako jak stav o prošlosti, ako nam emocije prema njoj blijede?
Odgovor je u radu autora Higginsa i Stangora, objavljenom 1988. godine u stručnom časopisu Journal of Personality and Social Psychology. Naime, kada ljudi rade prosudbe, često ih rade u odnosu na nešto drugo. Primjerice, kada kažu da je neki koncert odličan, to „odlično“ je zapravo usporedba sa svim koncertima koje su prije vidjeli. A prije toga su vidjeli možda samo dva ili tri koncerta.
Zdravko Čolić, Meri Cetinić i Đorđe Balašević pjevaju “Računajte na nas” za Dan mladosti
Drugim riječima, ljudi mogu biti uvjereni da je koncert koji su pogledali prije 40 godina bio fantastičan, ali zaboravljaju da je taj sud donesen na temelju drugih (malobrojnih) koncerata koje su pogledali u još daljoj prošlosti. Da danas pogledaju taj koncert, kao odrasle i zrele osobe s realnim životnim iskustvom, možda i ne bi pomislili da je riječ o baš tako dobrom događaju. Sigurno ste pogledali neki film 30 godina nakon što ste ga prvi puta vidjeli. I danas vam nije baš tako dobar kao tada, zar ne?
Preneseno na našu situaciju, Jugoslavija koju smo iskusili u vlastitoj mladosti bila je najbolje iskustvo države koje smo do tog trenutka imali. I zaista, bila je bolja od realnih užasa država koje su joj prethodile. Ali, bismo li doista s današnjim iskustvom, potrebama i životnim navikama mislili isto da nas netko u ovom trenutku vrati 40 godina u prošlost?
Efektu „ružičastog pogleda u vlastitu mladost“ pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari. To su 2012. godine u stručnoj publikaciji Psychological Science objasnili znanstvenici Storm i Jobe. Naime, mnogi ljudi o sebi razmišljaju pozitivno. Kako bi održali tu pozitivnu sliku, važno je fokusirati se na dobra sjećanja i potisnuti loša. I pri tome su znanstvenici eksperimentalno dokazali da mozak puno lakše čini ovo drugo; potiskuje ružne detalje iz naše prošlosti. Taj nam mehanizam omogućava da živimo, jer, zamislite, kako biste živjeli da i danas osjećate svu bol i neugodu koju ste tijekom života iskusili.
Zato tako lako zaboravljamo da nismo svi imali stan, da nisu sve tvrtke imale radnička odmarališta, da nismo svi išli na ljetovanja, da je i tada postojala nepravednost u dostupnosti socijalnih usluga, da je naša susjeda bila siromašna i bez posla te da je susjedov otac bio “na službenom putu” iz razloga o kojem se nije govorilo. Pa čak i oni koji tada nisu živjeli sjajno, spremni su potvrditi da im je bilo jako dobro.
Kada gledamo na događaje iz svoje mladosti, puno je stvari za koje ćemo reći da su bile odlične, sjajne, senzacionalne. I pri tome zaboravljamo kako smo do te ocijene došli. S današnjim iskustvom odrasle zrele osobe, puno nas je teže zadiviti. I zato mislimo da su ljudi, događaji, stvari, seks, okusi pa čak i države, u prošlosti bili puno bolji.
