Gospođa Nina odrasla je u malome mjestu i iako je imala snove o odlasku na studij, želja joj se nije ostvarila te do danas, kad ima 54 godine, živi u roditeljskoj kući. U pismu koje nam je uputila povjerava nam svoje životne terete, a najprije se osvrnula na djetinjstvo, ne bismo li lakše razumjeli kako je tekla njezina životna borba.
“Ne mogu reći da mi je djetinjstvo bilo loše, naprotiv. Lijepo odrastanje u obitelji, uz sestru te baku i djeda. Bila sam mirno, poslušno i umiljato dijete i osjećala sam da su me svi voljeli. Sve je bilo dobro do upisa u srednju školu – tada sam morala upisati ono što nisam voljela, a to je ekonomija. Tu sam školu završila vrlo nezadovoljna”, piše na početku.
Neispunjene želje
Silno je željela upisati fakultet, ali ju je otac od toga odgovorio rekavši joj doslovce: Glupo ti je mučiti se kad imaš posao kod kuće. “Tako nisam nigdje otišla, ali je ostalo razočaranje. Ništa od mojih želja i studiranja povijesti i zemljopisa, shvatila sam tada. Ostala sam i radila u mjestu”, opisuje nam svoj put.
Potom se i ubrzo udala. “U braku nije bilo sreće, život me nije mazio. Puno se radilo, selo je to. Ostala sam kod kuće i na kraju je moj život prošao u podređivanju drugima. Pomozi sestri, odgajaj i njenu djecu. Iako, ne mogu reći da ih nisam voljela, stoga mi to nije tako teško palo. Živjela sam i dalje s roditeljima, svima šutjela, trpjela, radila u kući i na poslu, trgala se, zanemarila se.”
“Najveća mi je želja bila naše dijete izvesti na pravi put, da postane čovjek kakav sam smatrala da bi trebao biti, dobar, vrijedan, pošten, a ne kao njegov otac. Prošle su godine i nakon 25 godina u braku, nisam više mogla izdržati pritisak. Bilo je tu s njegove strane previše ljubomore, alkohola, a bilo je i prevara. Rastali smo se”, piše nam Nina iskreno.
Ponovo je disala
Treunutak razvoda za nju je označio slobodno disanje nakon dva i pol desetljeća. “Osjećala sam kao da mi je nestao onaj težak teret koji sam nosila na duši. Mama i ja smo ostale same u kući. Nisam odustala ni tada, borac uvijek ostaje borac. Rekla sam si tada da muškarca ne želim više ni vidjeti, a kamoli nešto više. Ali i tu umiješala sudbina”, otkriva nam.
Preko društvenih mreža upoznala je novog muškarca. “Bio je predivan čovjek za kojeg sam se poslije i udala. Oni koji su se trebali veseliti mojoj sreći, zamjerali su mi i pokazali najgoru zavist. Na žalost, moja sreća je kratko trajala. Živjeli smo u miru i skladu četiri godine, nije mu smetala moja mama u kući. A onda je, početkom godine prije četiri zime, iznenada umro. Moj svijet se srušio. Ostaneš sam, a nisi sam, to je tako bolno”, piše Nina. Ima, dodaje, majku i nekoliko prijatelja koji je vole, a dugo se osjećala kao da nema nikoga na svijetu.
“Opet smo mama i ja same. Često sam se pitala: zašto baš ja i zašto baš meni? Nisam još stara, ali nisam ni mlada. Četiri godine su prošle, brinem o mami i dalje, u mirovini sam. Tek sam sada prihvatila da moram dalje, da možda negdje postoji netko za mene. Ali, opet, moja je mama sve starija. Trebat će njegu. K tome me obuzima i neki strah od samoće, kad jednog dana i ona ode. Hoću li tada biti prestara za novi početak? Ah, tko zna”, riječi su prepune pitanja i sretpnje naše čitateljice Nine.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!