Baka Emica piše nam da je njezina snaha uvjerenja da je za dijete najbolje da do treće godine odrasta u svom domu u krugu obitelji. “Nikako nije htjela pristati na to da dijete ide u vrtić i vidjevši da neće popustiti, podmetnula sam leđa. Bila sam sama i u prijevremenoj mirovini, dok su snahini roditelji još radili. S unukom sam tako provela dvije lijepe, ali i dobrano teške godine”, povjerava nam
“Već u sedam ujutro morala sam biti kod njih, tri stanice tramvajem. Onda bi krenuli naputci, i kad bi sin i snaha otišli, krenula bi akcija do pet popodne. Doručak, igra, spavanje, ručak, parkić. Zvuči sve lijepo i bajno, ali unutar svakog tog dana bilo je i drečanja, i opasnih situacija, pa neće zaspati, pa mijenjaj pelene non-stop”, opisuje baka Emica.
Nikad više
“Jednom su mi je ostavili bolesnu, na to sam rekla nikad više. Dijete je povraćalo, temperatura rasla, ja bez auta, oni se ne javljaju. Tada sam rekla da dijete u tom stanju više ne mislim čuvati, srećom su to poštovali, da se ne posvađamo”, piše.
“Evo, mogu razumjeti bake koje kažu da je previše – previše. I meni je bilo previše i uz svu ljubav prema unuci, ne bih ponovila dvogodišnju desetsatnu brigu o malom djetetu. Majke moraju raditi, djeca bi trebala ići u vrtić među vršnjake, a mi bake bi trebale čuvati zdravlje i živce i biti s unucima povremeno, ali opuštene”, smatra baka Emica.
Ivka: Sve bih dala da doživim unuke
Baka Ivka piše nam da ima vlastitu djecu u odrasloj dobi, ali žudi za unucima. Žudi toliko, da joj je teško shvatiti sve one bake koje nam pišu da ne dopuštaju djeci ni unucima da ih iskorištavaju.
“Pročitala sam brojne vaše priče u kojima bake govore da imaju svoj život i da postavljaju čvrste granice preko kojih njihova odrasla djeca i unuci sa svojim zahtjevima smiju zadirati u njihov život i vrijeme. Kažu da nisu sluškinje, a ja ih pitam, a kome su sluškinje? Neka budu zahvalne što imaju djecu i unuke i priliku pomoći im. Tu privilegiju nemaju svi”, piše nam.
“Život nam je ionako težak, zašto ga dodatno zagorčavati odbijanjem obaveza? Meni je žao ljudi koji žele, a ne mogu imati svoju djecu. U svakom slučaju, mišljenja sam da Bog nagrađuje požrtvovne, ali ne i one bahate, napirlitane bake kojima je teret uzeti unuče za ruku, skuhati djeci ručak i olakšat im život”, mišljenja je gospođa Ivka.
Svjedoči, piše, i da neki misle da će sve riješiti novcem. “Ma kakav novac, kakvo bogatstvo, kakve štedne knjižice, kad je sve to ništa u usporedbi s ljubavlju koju možete darivati”, izrazila je svoje mišljenje i za kraj napisala: “Volim djecu i daj bože da dobijem priliku čuvati svoju unučad. Nema veće sreće! Za mene je sramotno i čitati kad bake pišu da neće biti besplatne sluškinje!”
Smiljana: Dvaput tjedno je dovoljno!
S njom se ipak ne slaže gospođa Smiljana, koja je baka unucima u dobi od tri i pet godina. “Meni moje unuke kći i zet mogu dovesti jednom, dvaput tjedno, rado ću biti s njima. Moj suprug apsolutno nema strpljenja za njih, sve je na meni. Sada smo im već dvaput dopustili i prespavati kod nas, dođu od subote predvečer do nedjelje kroz jutro. Sve više od toga bilo bi mi previše”, piše nam.
Potom je napisala da i ona smatra da je djeci mjesto u vrtiću. “Moja su djeca išla u jaslice, ništa im ne fali. Tek sam dočekala mirovinu i nije mi palo na pamet isti dan si natovariti novu cjelodnevnu obavezu s unukama. Ruku na srce, znamo što je dvoje male djece cijeli dan na brizi. Nije to sama ljuljanje u parkiću. Ovako je bolje, smireno im se posvetim tih par dana u tjednu i svi sretni i zadovoljni”, otkrila nam je.
Koliko često viđate unuke? Imate li granice ili ste uvijek dostupan baka-servis?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
