Najpristojniji među negativnim komentarima upućenim bivšem direktoru koji limit za primanje dodataka na penzije smatra diskriminacijom, glasili su: “Srami se! Sakrij se u mišju rupu! Ja bih na tvome mjestu šutio i mahao repom. Zar si cijepljen protiv empatije?”
Ne možemo, a da iznova ne pitamo: kako ćemo napredovati kao društvo, ako ne javnim ukazivanjem da nešto može bolje i pravednije? Možda skrivanjem u mišju rupu? Udaranjem po drugim umirovljenicima, ponižavajući ih na ovakav način?
Iskrenost umirovljenika koji misli da njegova mirovina, koja za par eura prelazi limit od 840 eura, nije dovoljna za zadovoljenje svih životnih, zdravstvenih, kulturnih i zabavnih potreba, razbjesnila je mnoge. No on s pravom smatra da je u ovo društvo natprosječno uložio i da mu to društvo uzvraća nepravdom; primjerice uskraćivanjem božićnice. Da se javno pobunio na nekom skupu umirovljenika, zacijelo bi dobio i po glavi. Zato donosimo i druga pisma naših čitatelja koji baš poput njega razlažu zašto ih točno ljuti limit koji Vlada propisuje za primanje jednokratnih novčanih dodataka.
Marica: Previše sam se dala za ovakvu kaznu
Gospođa Marica piše nam da se za svoju mirovinu dala do krajnosti. “Radila sam 41 godinu kao liječnica. Dragovoljka sam Domovinskog rata i imam status hrvatske braniteljice u neborbenom sektoru. Rodila sam dvoje djece i u trenutku odlaska u mirovinu imala sam ukupno 43 godine i devet mjeseci radnog staža”, piše nam u uvodu.
Potom naglašava da se cijeli život uz posao stručno usavršavala. “S obzirom na to da sam tijekom rada išla na dodatnu specijalizaciju, završila znanstveni magisterij i stekla doktorat, u mirovinu sam otišla u statusu izvanredne profesorice”, sažela je svoje napore tijekom karijere.
Na izdvajanja iz plaće nije bilo limita
Nakon toga postavlja pitanje: “Zašto sam danas diskriminirana kao umirovljenica i zašto mi se ukidaju povlastice koje imaju drugi umirovljenici? Tijekom mog rada nije postojao limit na moje uplate u mirovinski fond, već se uplaćivalo proporcionalno s visinom primanja. Pitam zato ponovo, koja je sada ovo diskriminatorna praksa nad umirovljenicima s višim primanjima?” piše.
Nije to sve što ju ljuti, objašnjava. “Također, ako sutra ostanem udovica, neću po sadašnjem zakonu dobiti postotak suprugove mirovine, kao mi on moje ukoliko ostane udovac. A zašto? Zbog limita. Spremna sam na svaku vrst legitimnog protesta, jer nije u redu da nas se u mirovinskom fondu, koji smo punili značajnim svotama tijekom više od četiri desetljeća, ovako grubo diskriminira. Zar se s odlaskom u mirovinu primanjima moram izjednačiti s pojedincima koji primaju minimum iz ne znam kakvih razloga?” stoji na kraju pisma koje potpisuje umirovljenica Marica.
Milivoj: Obiljno smo oštećeni
Potom nam umirovljenik Milivoj otkriva da je radio četrdeset godina za vrlo visoku plaću. “Uvijek sam bio u najvećem razredu za porez i prirez na dohodak. Izdvajanja za mirovinski doprinos su mi bila iznad prosjeka i sada sam za nagradu lijepo dobio uskraćivanje dodataka. Očito je zaboravljen minuli rad i obećanje – koliko ulažeš toliko dobiješ. Pitam se koga se sve sada nagrađuje i po kojim sve zaslugama, jer jedno je sigurno, a to je da smo ja i meni slični ozbiljno oštećeni!”
Zdenko: Prvi dodatak u 14 godina
Gospodin Zdenko napisao nam je baš lijepo i iskreno pismo. “U mirovini sam 14 godina, primam pola vojnu i pola ovu redovnu penziju. Penzija mi je tri centa manja od propisanog cenzusa od 840 eura. Uoči Božića sam, prvi put otkad primam mirovinu, od vlade dobio novčani dodatak. Veselio me i žao mi je ovih umirovljenika koji imaju preko 840 eura i nisu dobili ništa. Tako ni ja godinama nisam ništa dobivao i uvijek sam osjećao gorčinu i poniženost”, napisao je umirovljenik Zdenko.
Marija: Samo da Roko Prč povede
Umirovljenica Marija iz Zagreba ima 74 godine i također piše da trpi nepravdu. “Imam visoku stručnu spremu. Cijeli život prati me nekakva uravnilovka, uvijek prelazim nekakav izmišljeni cenzus! Samohrana sam majka, plaćala sam punu cijenu vrtića i cjelodnevni boravak djece u školi, nikad nisam mogla dobiti dječji doplatak. Na kraju još i u mirovini prelazim cenzus, i to za četiri eura!” piše ljutito.
“Moji susjedi imaju 10 eura manju mirovinu, i još imaju apartmane koje iznajmljuju, oni dobiju dodatak, pomoć od države! Ma išao bi Roko Prč iz Malog Mista zbog ovoga sigurno u prosvjed, a ja bih mu se pridružila”, piše o ovom, za nju tragikomičnom limitu.
Božo: Umjesto da se bore za sebe, guše se u ljubomori
I Božo je ogorčen, ali ponajviše komentarima na našem Facebooku i umirovljenicima koji se ne bore za sebe, nego protiv drugih umirovljenika. “Čitam komentare na vašem Facebooku i sram me je među kakvim ljudima živim. Razapinju čovjeka zato što ima 840 eura penzije, a oni imaju 300. Zar im je on kriv? I ja imam nešto više od 870 eura i da, malo mi je. Malo mi je za svo školovanje, usavršavanje, posao na kojem sam bi odgovoran za druge i stvarao drugima radna mjesta, a da ne govorim o uplatama u mirovinsko osiguranje koje su bile nečija plaća.”
“I sad mi netko tko je cijeli život išao na posao preko one stvari, radio na poslovima koji nisu tražili ni školu ni posebne vještine, vucarao se po bolovanjima, nije odgovarao za ništa, a uplaćivao je minimalna mirovinska davanja, kaže da imam previše?! Možda je njemu previše jer si utvara da živi, a zapravo životinjari bez ikakve ljudske nadogradnje.”
“Umjesto da se izbore za sebe, proždire ih ljubomora kad netko ima veću mirovinu, izruguju se ljudima koji idu na skijanje pa čak i onima koji idu zubaru, mrze one koji ne hodaju u dronjcima s placa, zavide na tuđoj sreći ili ljubavi, bijesni su kad netko drugi želi raditi jer oni ne žele i nisu nikada željeli. I zato im nikada neće biti bolje jer ne znaju izaći iz svoje mentalne bijede. Najveću stvar za umirovljenike biste napravili da zatvorite svoju Facebook stranicu da se više ne sramote”, ogorčeno zaključuje Božo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
