Nedavno nam je naša čitateljica Marija povjerila da su ona i suprug zeta zamolili da ode iz njihove kuće, jer njegov bezobrazluk više nije imao nikakve zadrške ni granica. Njihova kći je tada bez riječi, pokušaja razumijevanja, čak i bez pozdrava, otišla za njim. Godine prolaze, a majci Mariji sve je teže, da bi nam sada povjerila i da se kći u međuvremenu udala, a roditelje nije pozvala na pir.
To nesretnu majku neizmjerno i trajno boli, ta pokušala je sve ne bi li ponovo doprijela do srca svoje kćeri. O tome nam piše u novom pismu.
”Najprije smo preko ljudi koji nas razumiju nekako uspjeli doći do njezinog broja mobitela. Kad smo je nazvali, sasvim je poludjela i vikala odakle nam broj. Potom je u bijesu napadala apsolutno sve ljude za koje je mislila da su nam dali broj”, povjerava nam gospođa Marija.
Još veće zamjeranje
Saga se samo nastavila, zamjeranje se pojačalo. ”Zamislite, ona je nakon toga otišla tako daleko da je opet promijenila broj da ne možemo do nje. Pokušali smo i na druge, ma sve moguće i nemoguće načine, ali sve bezuspješno”, piše ova majka.
”Ona jasno i glasno svima kaže da nas ne želi ni čuti ni vidjeti – i gotovo! Ako nas netko čak i samo usput spomene, naljuti se strašno”, otkriva nadalje naša čitateljica.
”U međuvremenu se udala i pravila pir, a mi kao roditelji nismo bili pozvani. Imamo i unuke, ta djeca rastu, a mi ih još nikad nismo vidjeli. Ona nam je poručila da ih nikada ni nećemo vidjeti. Nikakav razuman pokušaj da s njima stupimo u kontakt nije uspio”, objašnjava nam.
Unuke nikad nije vidjela
Starije će unuče već u školu, i drugo polako raste, a sve radosti prolaze bez ovih bake i djeda. Sada su, svjedoči gospođa Marija, prošle već godine borbe za njihovu naklonost, popuštanje, popravljanje odnosa, ali dosta im je.
”Nakon toliko godina odlučili smo stati. Ne možemo više, dosta je bilo vlastitu kći i njenu obitelj tjerati da nas vole , da nas posjećuju. Sada nam je još jedino bitno da je naša kći sretna i zadovoljna, i neka je zdrava. Kao i unuci”, napisala je.
”Mi smo već stariji ljudi i samo se možemo nadati da ne bude prekasno kad nas se sjeti. Jer eto, i ona je majka, ima dvoje djece. Ne daj Bože da dočeka ono što smo mi doživjeli od nje”, riječi su kojima je svoje tužno pismo zaključila ova majka, baka i punica – koja to u praksi nikome nije.
Kako pomoći ovoj ženi, treba li se i dalje truditi? Imate li i vi sličnih iskustva u obitelji? Jeste li uspjeli popraviti neke narušene odnose?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
