“Drage hrvatske bake, čitajući vaše tekstove o iscrpljenosti zbog čuvanja unučadi i obavljanja raznih poslova za vašu odraslu djecu (čišćenje, peglanje, kuhanje, nabavka i slično), moram reći da ste same to dopustile. I ja sam baka koja iznad svega voli svoju unučicu koju čuvam već godinu i pol”, započinje s iznošenjem svog pogleda na međuobiteljske odnose naša čitateljica Mika.
Ona se, objašnjava, odmah u startu s kćeri i zetom dogovorila što podrazumijeva pod čuvanjem unuke, a što ne misli raditi.
“Čuvanje podrazumijeva samo čuvanje djeteta odnosno hranjenje, presvlačenje i igranje. Ja nisam niti hoću biti besplatna kućna pomoćnica svojoj kćeri i zetu i to sam im, na samom početku, jasno dala do znanja”, otkriva nam ova odlučna i samouvjerena baka.
Popodne vrijede druga pravila
Tako baka Mika djevojčicu čuva dok su joj roditelji na poslu, a za sve ostale termine kći i zet se s njom moraju posebno konzultirati, i to na vrijeme. Kad se to uvede kao pravilo, pokazuje njezin primjer, nitko ne ostane neugodno iznenađen niti uvrijeđen.
“U slučaju potrebe za čuvanjem poslijepodne ili neki dan tijekom vikenda, moraju me posebno pitati, vidjeti da li sam slobodna ili imam neke druge dogovore sa prijateljicama. Nitko, pa tako ni oni, ne može raspolagati mojim vremenom prema svom nahođenju i nitko ne može odlučivati u moje ime. Ovo ne znači da ih ne volim, ali držim da imam pravo na svoj život i tako se i ponašam”, opisala je svoje stavove gospođa Mika koja je zbog postavljenih granica vrlo zadovoljna baka.
Gospođa Anđa je izvan sebe
Sasvim drugu priču ispričala nam je je gospođa Anđa, koju snaha svaki dan nazove dok u njihovom stanu čuva unuka u dobi od dvije i pol godine. “Od ranog jutra do pola pet popodne ja sam s malim kod njih. I to je već, smatram, lijepa gesta i žrtva s moje strane. Meni je tako pomagala moja majčica, podrazumijevalo mi se da i ja pomognem svojima budući da sam u mirovini. Samo, ja mojoj majci nisam dopuštala da išta radi po stanu, radije sam jednom tjedno plaćala ženu za peglanje i osnovno čišćenje. No, mene moja snaha uredno zove što bi ima ja sve taj dan trebala napraviti”, požalila nam se gospođa Anđa.
“Evo neki dan sam peglala, a jučer me zvala da operem terasu od 15 kvadrata. O, zamoli ona mene i da prozore ‘malo prebrišem’. Ja ne znam kako se to radi, ili ću si uzeti dva sata i pošteno ih oprati, ili neću razmazivati. A svaki dan to nalaženje poslova uz čuvanje djeteta, počelo me jako smetati. Ne želim zbog toga skraćivati unuku vrijeme na svježem zraku”, rekla je nazadovoljna gospođa Anđa.
Upravo njezin primjer ukazuje na to koliko je važno u početku postaviti jasne granice, bez popuštanja – neće svačije granice biti iste, ali razmislimo na vrijeme o svojima, da kasnije ne bi bilo – nismo znali.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
