Neke stvari, piše nam u dugačkom pismu gospođa Jela, idu mimo njezine volje i njezinih želja. “S 55 sam godina postala udovica. Kasnije sam pet godina živjela u obližnjem mjestu, bila sam u jednoj vezi koju sam iz mnogo razloga prekinula. Nakon toga sam se vratila u svoj grad, velikim dijelim i zbog brata koji je bio invalid pa sam mu htjela biti od pomoći”, piše nam u uvodu svog pisma.
U svojim je pedesetima i teško oboljela. “Dobila sam jaku aritmiju srca i kvaliteta mog života je opadala. Imala sam psića koji mi je davao volju i snagu da sam još pet godina uspijevala pomagati bratu, što god je povremeno trebao jer je uz mene imao i stručnu njegu. No, oko mene se sve nekako mijenjalo na način na koji nisam očekivala”, napisala je.
Pandemija je dokrajčila i ono malo empatije
Djeca su se, piše nadalje, sve do pandemije bolesti COVID-19 barem povremeno javljala, pomagali su joj kad je bila lošije. “Onda je korona učinila svoje. Kao rizična osoba morala sam biti u izolaciji, donosili su mi na balkon što je trebalo, ali su veze s unucima de facto nestajale i nisu se obnovile. Za rođendane sam im slala čestitke uz nešto novčanog priloga u njima, ali je to postala rutina kao da je baka poštar.”
“Prestala su naša zajednička druženja uz puhanje svijeća. Samo sam ih dvaput u četiri godine uspjela okupiti – za jedan Božić kad su svi bili kod mene, i za jedan svoj rođendan. Povremeno bi netko došao na ručak ili na rivu na kavu i piće, ali kako su djeca rasla, to se smanjivalo i nestajalo.”
Blizu gdje stanuje, povjerava nam nadalje, nalazi se pizzerija gdje je za jedan svoj rođendan pozvala samo unuke, svih petero. Najstariji je bio već srednja škola, ostali su bili osnovna i jedan još u vrtiću. “To je jedno od mojih zadnjih radosnih dana i mojih radosnih rođendana. No, oni na moju veliku žalost nisu pokazali da im je to nešto što će i sami pamtiti”, napominje gospođa Jela.
Nema pomoći ni u bolesti
“Zaredali su se dani i mjeseci kada sam se osjećala sve gore, ali nisam tražila pomoć osim u doista iznimnim situacijama. Svi živimo blizu, ali smo sve udaljeniji kao ljudi. Sve je manje povezanosti. Jedina kći je u svemu odigrala neshvatljivu ulogu rušeći sve poveznice među svima nama. Moji unuci su sada već svi veliki, jedino najmlađi unuk je još mali i ima pet godina. Nije znao ni kako se zovem.”
“Situacija se kod moje kćeri doista drastično promijenila. Naglo je prekinula sve veze sa mnom, ali i s braćom. Unuci se međusobno gotovo i ne poznaju, a meni je sve to postalo prestrašno za pojmiti i podnijeti. Najmlađi unuk koji mi ne zna ni ime često je kod drugih bake i djeda koji mene ignoriraju, naročito baka, a žive u kući iza mene, dijeli nas samo njihov vrt”, požalila nam se.
Namjeravala je, piše nam, poduzeti i neke korake za viđanje unuka uz pomoć institucija, ali je odustala. “Kako su izabrali, tako neka sada žive s tim. Niti pijem, niti pušim, niti sam bila problematična u životu i mogu jedino biti ponosna na to što su svi izrasli u ozbiljne i radišne ljude. Na žalost, negdje su putem izgubili empatiju čak i za rođenu majku i baku. Mnogo je još toga što sam progutala i jedino što nakon svega još mogu reći je da se ponekad i sama čudim kako sam uz sve probleme ostala živa”, završila je svoje tužno pismo gospođa Jela.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
