Nedavno istraživanje u sklopu kojeg se bilježila kvaliteta brakova parova starijih od 65 godina te učinci smrti supružnika na preživjelog, pokazalo je da tugujemo različito. Gotovo polovica ispitanih rekla je da su uživali u braku te se sa smrću supružnika nose bez puno tugovanja. Oni su vjerovali da je život pošten te su prihvatili da je smrt dio života te su rekli su da ih jako tješe sjećanja i uspomene i da su uspješno nastavili sa životom
Marika: Živjela sam suprugov uspjeh
No, gospođa Marika piše nam da je nakon smrti supruga neutješna jer je tek sada shvatila da je u najboljim godinama svog života zatomila velik dio sebe, kad je odlučila u potpunosti se posvetiti samo suprugu i obitelji. A onda su došle godine kad je sve ono u čemu je nekad vidjela svrhu i smisao, nestalo preko noći: djeca su odselila na drugi kontinent, suprug je preminuo, a prijatelji koji su se nekad kod njih gozbili prestali su se javljati.
“Bili smo više od četrdeset godina u braku. Upoznali smo se kao brucoši, a ubrzo su na svijet došli sin i kći, što je značilo kraj mog studija i snova o karijeri. Život mi se sveo na odgoj djece, dočekivanje i ispraćanje, podupiranje. Kuća i obaveze bili su preturbulentni da bih pomislila da postoji život i za mene, izvan uloge velike mame”, objasnila nam je u podužem pismu.
Njezin je suprug bio cijenjen u svojoj struci, učila je podosta od njega i zanimala se za njegove klijente, no u svemu tome je, piše nadalje, živjela njegov uspjeh.
Odjednom prazna kuća
Djeca su odselila u inozemstvo, a suprug prije pet godina preminuo. “Od pune kuće, stalne gungule, brojnih ručkova, večera, velikog broja prijatelja, nakon muževa naglog odlaska, društvo se osulo, stan utihnuo, ostale smo same moja pekinezerica Suzy i ja. U prvo vrijeme su se njegovi prijatelji javljali, pozivali na kave, djeca su me zvala u posjetu, a onda su se pozivi prorijedili”, opisuje gospođa Marika.
Prije nekoliko dana, povjerava nam, srela je na tržnici njihovog starog prijatelja, čiju je cijelu obitelj dobro poznavala. “Pitam ga za djecu, ženu, a on me energično uzima pod ruku i kaže: Idemo, odmah, do mene na kavu, da ih vidiš. No, kratko sam se nećkala, očekujući da će me moljakati, no on je samo rekao da se sljedeći put neću izvući, kad se opet za koju godinu sretnemo”, piše nam.
Zabolio ju je taj komentar, a s njim je došla i njezina spoznaja da je, kako se izrazila, bez muža potpuno beznačajna osoba. “U što je meni prošao život?” pitala se. Voljela bi i danas nekome priredi večeru u pet sljedova, ali to znanje danas joj, jada se, ne koristi, jer joj nitko ne dolazi.
Bez zvanja, bez osobnosti
“Žrtvovala sam se za druge i sada sam bez zvanja, osobnosti, bez cilja, razočarana kao otpuštena kućna pomoćnica. Potpuno beznačajna osoba, to sam ja. Što će tek biti kad me i moja Suzy napusti!?” napisala je naša čitateljica i time poslala snažnu poruku svakome tko se možda u ovom trenutku nećka treba li se posvetiti sebi podjednako kao i obitelji.
Kad svi prođu i odu i kad dođe zlatna dob, sve više ostajemo sami sa sobom. Zato od ovog trenutka, ma u kojem životnom razdoblju bili, pronađite vlastitu svrhu života i trostruko se cijenite i volite!
Jeste li i vi iskusili nešto slično? Povjerite nam se.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!