Gospođa Vera piše da ima 83 godine i većinu svog života živi sama. “U dvadesetima me ostavio suprug, i to s troje djece u dobi od 2, 3 i 4 godine. Nisam dobivala nikakvu pomoć ni od države ni od njihovog oca pa sam radila noću i vikendom kao konobarica da bi imali hranu i krov nad glavom.”
“Moje najmlađe dijete, sin, umro je od leukemije kad je imao 11 godina. Moje drugo dijete, također sin, utopio se kad je imao 20 godina. Još uvijek imam kćer. Ona i njezin muž ne žive blizu mene. Prije otprilike pet godina uspjeli su posvojiti dvoje djece koja su bila teško zlostavljana. Jedno je dijete imalo dva mjeseca, drugo godinu dana, kad su ih dobili. Ovo ljeto imat će pet i šest godina.”
Što duže neovisna o drugima
“Moja kći nikad nije mogla imati vlastitu djecu. Budući da ona ima pune ruke posla i ta dva dječačića je trebaju, pokušavam se sama brinuti za svoje potrebe i želje. Imam mobitel, kućno računalo i auto, tako da još uvijek mogu izaći i obaviti sve što treba. važno mi je što duže ostati samostalna.”
“Ne tražim društvo na silu. Moji unuci su mi dovoljni. Volim odlaziti i igrati se s dečkima što je češće moguće, iako je uvijek potreban veći dio sljedećeg dana se vratim u svoju kolotečinu. Sve je malo otežano kako čovjek bude stariji, ali to nije razlog za predaju. Kad se vratim kući, opet sam sama u svoja četiri zida, no ne osjećam se jadno.”
“Uz Bibliju nikad nisi sam”
“Iznad svega uživam čitati i proučavati Bibliju tako da stvarno nikad ne mogu biti usamljena. Mojih troje djece za mene je bila najveća radost. Ne bojim se smrti već se veselim danu kada ćemo opet svi moći biti zajedno, na onome svijetu”, opisala je svoj život i svoja razmišljanja ova aktivna sudionica rasprava na Quori.
Kako se vi nosite s gubicima? Što vam pomaže u teškim danima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
