‘Susjeda na kraju svakog mjeseca posuđuje novce, poživčanila sam’

Dok mi je gospođa Kata uznemireno govorila da joj je susjeda baš digla tlak jer je došla posuditi 20 eura, u prvi mi se mah učinilo da zbilja pretjeruje. Rekao bi čovjek, ženi je zagustilo, treba joj ta svota da se pokrije do mirovine, a onda će susjedi vratiti novac i – kvit su.

Međutim, po glasu gospođe Kate bilo je jasno da tu nešto dublje ne štima, da bih saznala da se posuđivanje ponavlja brojivo u godinama. “Još dok mi je suprug bio živ, ona je tu dolazila posuditi novac. On je stalno gunđao zbog toga, pa sam joj znala dati poskrivečki. Živi sama, naslijedila je od roditelja kuću koja nije bila u dobrom stanju, a imala je malu plaću i vječitu ju je rastezala od prvog do prvog. Uvijek sam mislila, dat ću joj, neka, Bog to sve vidi, a žena se trudi i vratiti.”

“Ali, ja sam sada udovica, isto je sve na meni, a imam i dvoje unučadi kojima želim ponekad kupiti neku sitnicu, nemam više za nju. Prošli mjesec mi je vratila 40 eura, a sad je evo opet došla po dvadeset. Nemojte me pitati zašto joj ih ne dam i zaboravim na njih, onda bi se svaki put napravila nemušta”, govori gospođa Kata.

”Neka živi skromnije”

Pitala sam kolike su im mirovine, kaže da ona prima nešto preko 470 eura, a susjeda oko 380 eura. “Što vam je to? Za samca, ništa. Ja razumijem nju, ali ona bi trebala razumjeti mene, jer sam joj ovaj put rekla da se suzdrži i da može doći na kavu, ali ne više po novce. To me baš počelo uzrujavati, imam visoki tlak i onda si cijeli mjesec mislim da sam joj otkinula od sebe i djece, a ne znam kad će vratiti”, priča nadalje.

Na pitanje na što susjeda potroši novac kad ne može izgurati do kraja mjeseca s mirovinom, gospođa Kata odgovara: “Ja živim jako skromno. Ona će se meni bez problema pohvaliti da je kupila ementaler ili crno vino ili čak neki skupi prirodni sok, ili najskuplju kavu, ja bih na njenom mjestu šutjela jer si ja uvijek kupim najjeftiniji sir i nema luksuza, kuham si čaj koji si sama naberem i ne kupujem sokove. Euro po euro i nestane. Razumijem kad ode nešto po kući, čovjeku usfali. Ali ona ne pazi kao ja i to me iritira”, doznajemo.

Možda žena ima problem, rekoh joj, no tu je mogućnost ignorirala. ”Poznajem ju cijeli život, to nije slučaj. Uvijek ima bocu vina u rezervi ako joj netko dođe, ali ne, nije to. Ona jednostavno kupuje druge stvari, pogotovo bolje namirnice, što treba i ne treba. Nikad nije znala s financijama, radila je u trgovini i u njihovoj kući je uvijek bilo svega. Zato nije prišparala, a danas se s golom penzijom koja je mala, ne zna suzdržati.”

Dala bi unucima

Rekla je na kraju i da je uvidjela da problem leži u visini hrvatskih mirovina. “Evo takve su nam penzije, jad i bijeda. Meni je na moju penziju njoj davati dvaput po dvadeset eura pred kraj mjeseca puno i stresno. Ako me sada ne posluša, a ozbiljno sam joj rekla da se počne pokrivati koliko je duga, ja ne znam gdje će nas to dovesti. Žalosno, jer smo si prve susjede i trebamo jedna drugoj, ali ovo malo prelazi granice”, uzrujano je naš razgovor završila gospođa Kata.