Nije joj bilo jasno dok je radila, priča nam umirovljenica Zlata koja živi u samom centru Zagreba, zašto se ti penzići toliko žale. Mislila si je, zar im nije lijepo bez obaveza, rade što hoće, idu gdje hoće i idu kad hoće. “Toliko se toga danas nudi u gradu, a dok radiš nemaš vremena ni za kazališta, ni za radionice i tečajeve, nemaš ni za plac u tjednu. Željan si mira, duhovne nadogradnje, druženja i činilo mi se da sve to mirovina pruža. Nisam namjeravala prestati živjeti”, rekla nam je gospođa Zlata.
Nakon umirovljenja, prva mirovina koja joj je sjela na račun označila je otrežnjenje od snova, priča nadalje. “Dobro, uvidjela sam da ću se kao samac morati malo stisnuti, ali ne da ću baš ovako stisnuto živjeti. Osobito se nisam planirala odreći mode. Bilo je dobro dok su moja tri kaputa još bila u dobrom stanju, a torbice kao nove. Strašno se volim lijepo obući, cipele su mi skoro pa strast. Prvih godina u penziji nisam razmišljala da će sve nadoći, a godine brzo idu, moda se mijenja, odjeća se ofuca. Kad bih išla u grad kupiti nešto novo, vraćala bih se frustrirana kući”, govori iskreno.
Mjeseci štednje za vuneni kaput
Baš je, kaže, postala utučena jer je uvidjela da ono što si je nekad priuštila s jednom plaćom, za to sada mora štedjeti. “Dođe lijepi zeleni vuneni kaput u novu kolekciju, gledala sam neki dan na Ilici, košta 340 eura. Dakle, meni kad platim režije zimi ostane 300 eura. A moram i jesti. Ja danas te kapute, cipele i torbice mogu samo gledati u izlogu. Kako neću biti frustrirana? Zar mi u mirovini moramo prestati dostojanstveno živjeti, pitam ja vas?!” požalila se nadalje.
Ukazala je potom na to da se hrvatski umirovljenik osobito u gradu djelomično mora povući i iz društvenog života. “Na selu je drugačije, kod moje prijateljice dolazi susjeda, piju doma tursku kavu, malo posjede i idu dalje za svojim poslovima. Ja koja sam u gradu i još u centru metropole, ja nisam navikla biti stalno u stanu. A ako izađem na Trg, pa odem s nekim na kavu i kolač, pa malo do Dolca, to je meni 10, 20 eura dok kažeš keks.”
Kad kaput isključuje hranu
“I sad si ja mislim, hoću li biti doma i štedjeti za kaput koji, tragično je, nemam više gdje nositi jer si kazalište ne mogu redovito priuštiti, ili ću svaki dan malo izaći među ljude i priuštiti si ležerno kavu i svježe namirnice za ručak. Jedno isključuje drugo i to mi pokazuje svu bijedu umirovljeničkog života u Lijepoj Našoj”, kaže uznemireno.
Kažem joj na to da često čujem rečenicu “u mirovini mi manje treba”, a ona je na to podigla ton. “Manje vam treba jer ste djecu podigli na noge i možda ste, govorim samo možda, teškom mukom stekli stan. Ali vam režije dođu iste i pojedu vas ako ste samac, a i cijene hrane su otišle u nebo. Imate unuke kojima želite nešto priuštiti, ja bih još uvijek voljela pomoći djeci koja se isto bore s kreditima. Auto više nemam, jer mi je to nakon supruga bio uteg preko mjere. A vjerujte mi, voljela bih se i danas lijepo dotjerati, pratiti modu i nositi kvalitetnu odjeću. Ostaju mi samo izlozi i sjećanja na to kako sam nekad ulazila u butike i ponosno izlazila s novom torbicom ili kaputom”, rekla je za kraj gospođa Zlata.
Kako vi stojite u modnom pogledu? Priuštite li si s mirovinom neki luksuz?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
