“Rođen sam 1964 godine, u siromašnijoj obitelji. Moje odrastanje bilo je dobro s obzirom na dane okolnosti, roditeljima je bilo važno da me podignu na stabilno noge i odgoje me kao dobrog čovjeka i muškarca pozitivnih manira. Dobro odgojen i jesam bio, ali sam previše vjerovao ljudima. I ja sam od onih koji su drugima posuđivali novac, a bio sam čak i jamac. I dan danas imam dužnike koji se više ne javljaju”, piše gospodin Zdravko iz Nove Gradiške.
Nitko ga od dužnika, piše nam, ne zove. “Niti zovu niti pitaju kako mi je, trebam li taj novac. Mogu jedino reći, i to često ponavljam, ima Boga za sve, pa tako i za njih. Kao invalidu rada mirovina mi nije dovoljna ni za pokriti osnovne životne potrebe. Nemam, pa se snalazim kako znam i umijem, radeći sezonske poslove na moru”, piše nadalje.
Odbjegla kći
Kako otkriva, iza sebe ima dva propala braka i jednu kćer. “Ni moja rođena kći ne pita za mene i moje potrebe. Došlo je do toga da ja sada, u ovim godinama, radim sve da si utabam put da odem van iz ove zemlje, da pronađem vani posao kako bi mogao preživjeti i doživjeti starost. Novac koji sam imao istopio se, a sad opet moram misliti kuda ću i gdje ću naći posao koji kao invalid rada još mogu raditi osam, deset ili dvanaest sati dnevno, kako se traži”, piše.
Svjestan je da bi trebao zaraditi i nešto novca za starost. “Starost će brzo doći. Da sam bar zdraviji, da me kralježnica služi, odradio bih ja i mnogo teže poslove, ali nisam u mogućnosti teško fizički raditi. Inače hoću raditi i jako sam uporan kad radim, ali zdravlje mi ne dopušta bilo koji posao”, požalio se.
Živi, povjerava nam, kao samac, ali volio bi pronaći srodnu dušu – ženu, suprugu. “Eto, ni tu nemam sreće”, jada se.
Ima kuću, nema za održavanje
Živi u kući, otkriva, koju su sagradili njegov pokojni otac, i njegova majka. Unatoč krovu nad glavom, ne ostaje mu od mizerne invalidske mirovine dovoljno za pristojan život. “Vidim, opet ću po svoj prilici morati nekamo otići i potražiti posao da ne ostanem bez kruha i na cesti. Svjestan sam da sam dosta šansi koje sam imao u životu propustio. Puno sam u životu i davao, no ništa mi se nije vratilo kako treba. Pomagao sam drugima i novčano i na druge načine, a eto, sada mi je samom tako kako je”, priznao je.
“Ali, opet se uzdam u dragoga Boga, da će mi podariti tu sreću i zadovoljstvo da opet stanem na svoje noge i vratim neko veće blagostanje i zadovoljstvo u svoj život”, rekao je gospodin Zdravko kojem smo zahvalni što je s nama podijelio ovako intimna životna promišljanja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
