“Imam 69 godina i tek pod stare dane mogu reći da mi je život postao lijep i sretan. Ali, najprije želim napisati ponešto iz mog djetinjstva jer je to važno za moj budući život. Rođena sam na poljoprivrednom imanju u jednom bogatom selu u BiH – možda će me netko i prepoznati u ovoj priči, ali ja ne marim za to.”
” Moje djetinstvo je bilo jako teško, majka mi je umrla kad sam imala devet godina, ostali smo brat, ja i otac koji je tada imao 56 godina. Često je znao reći: Ja star, a djeca mala…”, započela je svoje iskreno pismo gospođa Bosiljka.
No, bez obzira na to što je sav teret pao na nju jer je morala naučiti kuhati, prati i obrađivati njivu, voljela je školu. “Na žalost, moj otac, koji je danas pokojni, mislio je da škola baš i nije naročito važna, pa me ispisao kada sam završila šesti razred. Plakala sam i molila da me pusti u školu i da ću sve poslove odrađivati nakon nastave, ali nije bilo pomoći”, doznajemo.
Oduzeto djetinjstvo
Otac je, otkriva, tada radio kao veterinarski bolničar. “On jednostavno nije bio za poljoprivredu. Usudim se tu reći da je zapravo bio lijen te da je uz to imao loš karakter. Brat je bio posve sličan njemu, pa si sad možete misliti kakvo je bilo moje djetinjstvo. Ja pak mogu samo reći da ga nije ni bilo”, prisjetila se teških vremena.
Još kao djevojčica sanjala je, otkriva nam, da će jednog dana raditi u trgovini. “Bila je to samo želja, a stvarnost je zapravo bila drugačija. S mojima kod kuće nisam mogla duže izdržati ni fizički ni psihički pa sam se s 23 godine udala. Mogu reći da mi je tada život postao lakši. S mužem smo preselili u Sloveniju i ja sam se zaposlila u jednoj tvornici tekstila. Živjeli smo zajedno 17 godina i dobili dvije kćeri, no onda smo se rastali”, doznajemo nadalje od gospođe Bosiljke.
Potrudila se za svoju sreću
Brak joj se, smatra, urušio zbog njezinog uzorka ponašanja koje vuče iz djetinjstva, a to je da sve mora nositi na svojim plećima. “Tek nakon razvoda ostvarila sam svoj veliki san, najveću želju – preselila sam na more. Tu sam kratko radila u hotelu, a zatim sam se zaposlila u lokalnoj trgovini. Naposljetku mi se na najbolji mogući način ostvarila još jedna moja želja iz djetinjstva – otvorila sam vlastitu trgovinu s odjećom. Možete zamisliti moju sreću. Sada stalno ponavljam da me Bog pogledao i ispunio moje želje iz djetinjstva, te mu svaki dan zahvaljujem”, dirljive su riječi gospođe Bosiljke, koje ulijevaju nadu da nikad nije kasno za sreću.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
