Nije se, priča nam gospođa Antea, više namjeravala vezati. “Sa suprugom sam provela 43 godine, imamo dvoje djece i petero unučadi. To je za mene bilo to, amen. Kad je umro, srušio mi se svijet. Strašno smo bili vezani, iako je znao biti malo i čangrizav. U svakom slučaju, ja sam stvarno bila uvjerena da nakon njega neću ni pogledati drugoga”, rekla je.
Navikla se bila čak i na samački život. ”Meni nitko nije trebao, dolazila su mi moja odrasla djeca, čuvala sam povremeno i unuke. Imam nekoliko susjeda u kvartu koje bi navratile na kavu ili sam ja išla do njih, odem do placa, kuham, gledam TV, visim na mobitelu.”
“Kad mi je popustila nesnosna tuga zbog suprugovog naglog odlaska, nekako sam si lijepo posložila život i živjela s uspomenama. Jedino me brinulo što se ne krećem dovoljno, pa sam se upisala u planinarsko društvo”, govori nam.
Strast za planinarenjem
To je bila odluka koja joj je život promijenila iz temelja, nabolje. “Odjednom sam osjetila tu strast za izletima. Srećom, s planinarima si čovjek može priuštiti vidjeti puno, a platiti malo, ima puno penzionera koji idu na većinu organiziranih izleta, uzmu sendvič i vodu. Upoznala sam nove ljude, to vam se otvori neka nova energija. Ja već dvije godine jedva čekam vikend da se okupimo i odemo negdje”, otkrila je.
Onda je, kaže onako duhovita i vedra kakva je, jedan gospodin stalno počeo hodati za njom. “On je bio tako smiješan, svaki put se priključio mojoj grupici žena. Počeli smo sve više razgovarati, on je ovako vrlo ugodan kao osoba. Brzo su tu i drugi vidjeli da se on meni priklanja, ali ja sam to u početku sasvim ignorirala. Tek nakon nekih pola godine pristala sam da se nađemo na kavi u gradu, u tjednu. Onda je drugi put došao k meni, s izlikom da je skupo u mirovini deset kuna za kavu. I tako malo po malo, mi smo se barem čuli svaki dan, ako ne i vidjeli”, rekla je.
Uz Dalibora je svaki dan ljepši
Djeci i unucima to, kaže, baš i nije bilo po volji. “Bili su skeptični, mislili su sam poludjela pod stare dane, a bilo je i što će drugi iz obitelji reći. Mene više iskreno nije bilo briga, jer je naš odnos toliko dobar, da sam se možda čak i zaljubila malo, ma kako glupo to zvučalo s ovoliko sijedih. Ja sam toliko ispunjena što primam svu tu pažnju, da mi je bolje nego što mi je ikad bilo. Sada u mirovini više nemam onih problema koje smo tijekom života morali rješavati s mužem, od stjecanja do odgoja i školovanja djece.”
“Sada sam opuštena i samo uživam u svakom danu, ne zna čovjek što ga čeka sutra. Ne znam ni kud su proletjele sve ove godine, treba si dopustiti malo sreće bez obzira na sve jer vrijeme zbilja leti. Meni je uz Dalibora svaki dan ljepši, pa nek’ misli tko što hoće”, zaključila je naš razgovor gospođa Antea.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
