Prati nas

Povjerljivo

Postoje nijanse

‘Tuga i žalost. Oba sina su otišla, ne zovu, ne sjete se da imaju majku’

Kad djeca dođu u dob kad završe školovanje, zaposle se, i odsele, mnoge roditelje ne muči samo sindrom praznog gnijezda, već mnogi imaju osjećaj odbačenosti – osobito ako im se djeca ne javljaju onoliko često koliko su očekivali. Ženama je još teže jer otkprilike u toj dobi ulaze u menopauzu, koja im krene dodatno otežavati život. Donosimo razmišljanja i roditelja i mladih na tu temu.

Objavljeno

|

užna majka Danijela koja se pita treba li održavati kontakte sa svojim odraslim sinovima.
ilustracija: S. Bura/mj

Donosimo vapaj majke Danijele, koja nam se obratila za savjet. “Tuga i žalost, moja dva mlađa odrasla sina, otkako su otišli od kuće, ne kontaktiraju me više. Ja sam ta koja im se uvijek prva javi, a oni preko volje odgovaraju s da ili ne.”

“Imaju 24 i 26 godina, strašno su mi povrijedili osjećaje. Ne znam što mi je činiti. Da li da nastavim održavati te kontakte barem ovako na silu, ili da odustanem i čekam da se sami sjete da imaju majku? A ako me se ne sjete, da li da pustim da me naposljetku i zaborave?”, pita se naša čitateljica, 57-godišnja majka Danijela.  

Anica: Nakon par godina, počeli su se prvi javljati

Pročitavši ovaj vapaj, prisjetila sam razgovora s poznanicom Anicom, koja mi je rekla da je njezin sin i prije odlaska iz kuće govorio da više ne može smisliti ni nju ni supruga i da jedva čeka da ode. “Kad je napokon otišao, duže nam se vrijeme uopće nije javljao, no ja sam bila uporna i zvala sam ga povremeno, ali redovito. To je tako trajalo nekoliko godina, dok se nije malo ‘dozvao k sebi’, onda se sam počeo javljati prvi. Ma ne samo to, nego je počeo dolaziti i na ručak”, ispričala mi je. 

Oglas

Ovo je dobar primjer svima koji su ljuti na svoju djecu jer se ne javljaju – koliko god oni mislili da su odbačeni, dobro je pregristi ego i ipak se nastaviti barem povremeno javljati. Najčešće djeca kad-tad shvate koliko je to bogatstvo u životu, pa i oni, kad se malo stabiliziraju, krenu zvati roditelje. Gospođa Anica je naš razgovor završila rečenicom: “Sin nas sada posjećuje i u tjednu, ponekad me zove i pita što sam finoga skuhala pa ručamo zajedno. Vrijedilo je izdržati. Sada čekam da dovede i snahicu.”

“I ja sam bio mlad i lud”

Donosimo i razmišljanje danas 60-godišnjeg muškarca, koji je i sam bio od onih koji dugo, nakon odlaska u studentski dom, nisu imali potrebu zvati roditelje.

“Obožavao sam svoju majku i poštovao svog tatu – iako nismo bili pretjerano bliski. Kad sam, prije 40 godina, otišao na studij, moji roditelji nikada nisu razgovarali sa mnom ni sa sestrama, o tome koliko često trebamo biti u kontaktu s njima. Nakon otprilike mjesec dana ili šest tjedana u studentskom domu, počeo sam se osjećati čudno što se uopće ne čujemo.”

“Iznenadio sam se kad sam saznao da neka djeca svaki dan ili barem svaki tjedan razgovaraju s roditeljima. Kontradiktorno je bilo to što mnogi od njih uopće nisu imali tako dobar odnos s roditeljima kao ja. Onda sam shvatio da je lijepo od mene nazvati ih te sam barem svaka dva mjeseca počeo odlaziti kući na vikend”, napisao je na tu temu jedan sudionik rasprave na Quori.  

”Uvjerio sam se da učestalost kontakata ne znači bliskost, zato ja danas ne brinem ako mi se moja djeca ne jave svaki dan. Ali nikad ne dopustim da prođe više od mjesec dana da se ne čujemo, svakom roditelju bih preporučio neka ih ne ljuti što se prvi javljaju, stvari se lako okrenu. U međuvremenu, nastavite ulagati svoju energiju u vlastiti život i budite ponosni što ste odgojili samostalnu djecu”, dodao je.  

Mlada liječnica: “Pustite nas da se skrasimo”

Javila se i jedna mlada dama koja se požalila na žalopojke svojih roditelja koji joj stalno nabijaju krivnju da im se dovoljno ne javlja: “Odrasli smo, mladi smo, samostalni i u redu je ako ne zovemo stalno. Više sam puta to morala objasniti svojoj majci. Zaokupljena sam poslom i ljubavnom vezom.”

“Moja mama se stalno žali i očekuje da je zovem svakih nekoliko dana, ja joj kažem da je smiješna. Radim posao s ljudima, u bolnici, u smjenama, prekovremeno, nemam po sat ili čak dva u danu, koliko ona može pričati. Imam dovoljno drugih briga, ne mogu se zamarati s tim nekim njenim očekivanjima. Kad stignem, zovem. Ako joj imam nešto za reći, ponekad pošaljem i poruku”, objasnila je.   

“Iscrpljujući posao, prijatelji, financije, općenito izgradnja vlastitog života, to nas potpuno obuzme kad se tek osamostalimo. Oni koji su imali iole normalnu obitelj dok su još živjeli ondje, a ne javljaju se, vjerojatno su samo prezauzeti i iscrpljeni, a ne bešćutni. Kad se malo bolje skrase, i kad budu imali više mentalne energije koju mogu posvetiti osobnim odnosima, vjerojatno će se potruditi češće se javljati. Do tada im treba vaša bezuvjetna podrška”, savjetuje mlada liječnica.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.