Umirovljenica Marija (84) ispričala nam je da je na onaj svijet otpratila mnogo ljudi koje je voljela, počevši od njene 38. godine kad joj je umrla baka. “Od svih sam naučila ponešto, a posljednje riječi voljenih koje su me vodile kroz život glase: Budi zadovoljna s onim što imaš. Voli svoj dom, svoju obitelj. Probleme rješavaj kad dođu na red, ne brini unaprijed što će biti kad naiđu, jer kad dođu ti više nećeš biti ista, a niti okolnosti koje te prate. Brini za svoje zdravlje. Brini i za ušteđevinu, da ne ovisiš o nikome. Vjeruj u Boga”, povjerila nam se čitateljica Marija.
“Život je voda iz bunara”
I svjedočenje jedne žene na platformi Quora glasi: “Nekoliko dana prije smrti, moja je baka bila na intenzivnoj njezi u bolnici, trpjela je strašne bolove i nelagodu. Isprepletena je bila cjevčicama, uključujući onu u grlu. Ruke su joj bile vezane. Kratko je vrijeme bila pri svijesti. Tijekom jedne naše interakcije, sa suzama u očima i rekla: ‘Pravi život je na selu, voda iz bunara, svježa vruća lepinja, jednostavan život, sve je ostalo nevažno i beskorisno.'”
“Pogledala me u oči, a zatim zaspala. Mogla sam osjetiti dubinu emocija u njezinim riječima. Iskreno, od tog dana pomalo sam izgubila interes za ovaj brzi tempo života koji živim”, napisala je.
Jelka: “Gesta zbog koje znam da sam bila voljena”
“Moja je baka živjela na selu, a ja u dalekom gradu. Kad je doživjela moždani udar, posjetila sam je sa svojom tek rođenom kćeri. Baka je ležala nepokretna u krevetu, ali je bila sasvim prisebna i razgovarale smo dva dana. Jedan dan sam joj na odlasku brižno popravljala poplun i rekla da se brzo vidimo. Zgrabila me nekom nadnaravnom snagom da sam zamalo pala na nju, i snažno me zagrlila. U tom trenutku sam shvatila da je zadnji put vidim živu. Nikad mi u životu nije bilo teže, a teško mi je i danas kad se sjetim. Ljudi doista naslute skoru smrt”, svjedočila nam je gospođe Jelka.
Ono što je u tom trenutku shvatila je, ističe, da je bila voljena i osjećala se bogatom i sretnom. “Preplavio me taj osjećaj ljubavi, poslije sam bolje razumjela da sam zbog te ljubavi imala zaštitu, i posljedično, više samopouzdanja. Zahvalna sam joj na tome. Danas često grlim unuke, u ovim kasnijim godinama nikad ne znamo kad ih grlimo zadnji put i želim da i oni osjete moju ljubav baš kroz zagrljaje”, otkriva nam.
“Irena, ne zgrći novac”
Povjerila nam se i gospođa Irena. “Kad je moja 93-godišnja susjeda slomila kuk, znala je da joj se bliži kraj budući da je sasvim onemoćala. Bila sam kod nje i rekla mi je da mi zadnji put ponavlja, neka ne težim toliko materijalnom. Rekla je: ‘Ja znam da je vama u stanu s djecom tijesno, ali nemoj dati sve što imaš, ili još gore dizati kredit, za jednu sobu više. Vidiš kako djeca brzo rastu. I ja i moja kći smo zgrtale, pa je umrla prije mene. Što su mi nakon nje trebali i kuća i vikendica i dva auta? Meni je i ovih 38 kvadrata stana bez nje bilo previše. Irena, ne zgrći toliko novac, radije idi s obitelji na izlet'”, otkrila nam je gospođa Irena.
Potom ističe: “Sada, kad dođem u kušnju da počistim račun zbog novih cipela ili torbe, ili me uhvate neke osobne frustracije, sjetim se tih riječi i povučem kočnicu. Odmah se osjećam bolje i sa smiješkom joj zahvalim tamo negdje gore. Ali zato često odem s obitelji na izlet jer razumijem da je vrijeme provedeno s voljenima najvažnije.”
A što ste vi spoznali nakon što ste izgubili voljenu osobu koja vam je bila uzor? Pišite nam o svojim iskustvima.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
