Gospodin Siniša veselio se mirovini, ali kad mu je iznenada preminula supruga, sve što si je priželjkivao i čemu se veselio ususret umirovljeničkim danima, palo je u vodu.
“Znate, kad čovjek cijeli život, a još intenzivnije pred kraj radnog vijeka, planira što će raditi u mirovini – a sve je povezano sa životnom družicom, dotuče ga ako se dogodi zlo. Ja sam sa svojom suprugom, koja se umirovila prije mene, planirao da ćemo si napraviti sjenicu, ograditi kokošinjac i nabaviti kokice, da ćemo obrađivati još više vrta, planinariti. Veselili smo se da će nam iz grada dolaziti unuci s kojima ćemo provoditi više vremena, ma da ne nabrajam”, rekao je teškim glasom.
Bio je, kaže, u potpunom rasulu kad mu je supruga naglo preminula, od srčanog udara. “Imao sam 66 godina, osjećao se još u nekoj snazi. Ali psihički sam nakon njezine smrti gotovo potonuo, ništa me bez nje nije veselilo. Moj život meni više nije imao smisla. Nikad prije ni u primisli nisam imao da mi ne bi zajedno dočekali neku lijepu duboku starost. Dugo nisam htio prihvatiti da je nema zauvijek”, govori nam.
Mjesecima je gledao u prazno
S vremenom je, priznaje, uvidio da od gledanja u prazno neće biti života. Raditi je volio i znao, pa je malo po malo počeo pomagati susjedima. “Iako sam radio na boljoj poziciji u uredu, živim u malome mjestu i imam kuću i veliku okućnicu na kojoj je i njiva pa sam naučio fizički raditi. Imam i traktor, pa mi nije problem nešto odraditi ljudima, bilo preorati njivu, prevesti gnojivo, pokositi, popraviti nešto oko kuće ili u kući. Znaju me svi i da sam voljan raditi, pa me često zovu. A najsretniji kad me nakon odrađenog posla pozovu na fini ručak ili večeru. Rad i druženje su meni sada moj najveći pogon, jako teško podnosim samoću”, povjerava nam.
“Neće više direktor u radni kombinezon”
Zovu ga, kaže, stariji ljudi koji su onemoćali i nemaju djece u blizini, udovice koje na proljeće ne mogu same pripremiti njivu za sadnju ili najesen nacijepati drva, ali ga zovu i mladi koji ne znaju ili ne žele sami kositi, ili pak nemaju svoj traktor.
“Na selu više nije kao što je nekad bilo, da su u kući po dvije generacije i da je svako domaćinstvo gotovo samoodrživo. Promijenile su se kod mnogih i radne navike, neće više direktor kad dođe s posla iz odijela uskočiti u radni kombinezon. Donekle razumijem, jer sam ja za života, kad sam bio u naponu snage, radio do 14 sati i onda sam za sat vremena već bio na njivi. Sada su ljudi na poslu do mrklog mraka”, govori nam.
Ima, kaže, i prešu za jabuke, pa mu ljudi ovih dana znaju donijeti gajbu da im istisne sok. “Budu mi zahvalni, sjednemo poslije ispod lipe u vrtu, popričamo, prisjetim se sa starima nekih davnih vremena, kad su ljudi puno više pomagali jedni drugima. Kuće smo jedni drugima gradili, to se nikoga nije pitalo koliko ćeš mi platiti. Danas ti meni, sutra ja tebi, tako je bilo. I bilo je dobro, toga danas nedostaje. Sve je skupo, ljudi raditi ili ne znaju ili neće, pogledajte koliko je novijih kuća koje godinama čekaju fasadu. Treba skupiti novac za majstore, ako ih uopće nađeš, dok nekad skupilo nas i po deset, petnaest, koliko je trebalo, pa se dan-dva štošta odradilo”, ističe.
Za kraj je rekao da su mu ljudi uvijek zahvalni i da mu nije važno to što ne naplaćuje. “Ako me ne pozovu na ručak, onda mi neki spakiraju domaće kolače, rakiju, nešto od zimnice, kod kolinja mi natovare svega. Evo susjeda Dragica mi svake nedjelje donese štrudlu. Jedan susjed je skoro svako jutro kod mene na kavi, raspredamo o politici, mirovinama. Došao sam k sebi, ali trebale su mi godine da nadođem”, rekao je naš iskreni sugovornik Siniša.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
