Analizirajući demografske podatke iz više od 40 zemalja, znanstvenici iz New Yorka zaključili su da je 90-ih godina dosegnut maksimalni rast životnog vijeka čovjeka. Dogodilo se to 1997. kada je umrla Francuskinja Jeanne Calment. Bile su joj 122 godine i 164 dana.
‘Njezina dob nikad nije nadmašena, a od tada je trend da najstarija osoba na svijetu umire oko svoje 115. godine’, rekao je Brandon Milholland s Medicinskog fakulteta Alberta Einsteina u Bronxu. No, prosječni životni vijek i dalje raste što imamo zahvaliti boljoj medicinskoj skrbi i poboljšanju životnih uvjeta. Drugim riječima, više ljudi će doživjeti pozne godine, no oni iznimno dugovječni među njima dosegnuli su gornju granicu. Znanstvenici smatraju da se to neće tako skoro promijeniti.
‘Možda će netko poživjeti malo dulje od 115., ali izgledi da netko doživi 125. godinu su vrlo mali, jedan naprema 10.000’, objasnio je Milholland. To bi se eventualno moglo promijeniti velikim medicinskim ili tehnološkim otkrićem, svojevrsnim ‘eliksirom mladosti’. ‘Medicinski napredak posljednjih desetljeća povećao je očekivani životni vijek, ali nije učinio ništa da poveća maksimalnu životnu dob’, kaže Milholland.
Inače, maksimalni životni vijek je pojam kojim se opisuju godine najdugovječnijeg pripadnika vrste. Nasuprot tome, očekivani životni vijek je prosječno trajanje života koje pojedinac u određenoj skupini može očekivati, odnosno mjera je društvenog blagostanja. Očekivani životni vijek na globalnoj razini u neprekidnom je rastu od kraja 19. stoljeća, tako da djeca danas rođena u SAD-u mogu očekivati da će doživjeti 79 godina, u usporedbi s 47 godina početkom 20. stoljeća. Prosječni životni vijek je u Hrvatskoj 75,99 godina, za muškarce iznosi 72,38 godina, a za žene 79,9 godina.
Neko vrijeme rastao je i maksimalni životni vijek, ali je, čini se, dosegnuo ‘plafon’. To sugerira da postoji biološki limit ljudskog života, unatoč tome što se neki nadaju da će pronaći ‘zdenac života’.
‘Dobiveni rezultati sugeriraju da je maksimalni životni vijek fiksna kategorija, ovisna o prirodnim ograničenjima’, kaže Millholand i priznaje da je time ‘pomalo razočaran’. ‘Kao znanstveniku dužnost mi je reći istinu pa i onda kada ona nije posve ugodna’, rekao je Milholland.
