Da nije od pretjeranog društva, povjerila nam je 74-godišnja umirovljenica Vesna iz Međimurja. “S kim se družim? Ni sa kim previše, čak ni supruga ne vidim po cijele dane, osim kad ručamo. Preko tjedna imam posla po vrtu, oko kuće, kuham svaki dan. Nedjeljom sretnem poznate žene u crkvi, ali se ne zadržavam s njima dugo, idem kući kuhati.”
“Popričam nekad sa susjedom preko živice i to je to. Do prije pet godina išla sam često kod majke u susjedno selo, ali otkad je umrla, nemam tamo što raditi. Dođe mi ponekad brat jer je udovac, i to je čitavo moje društvo”, rekla nam je gospođa Vesna.
Verica: Imam bezbroj poznanika
Gospođa Verica živi sama u Zagrebu i ona je već nešto društveniji tip osobe. “Da vi znate koliko sam ja u mirovini novih ljudi upoznala, imam baš dosta prijateljica. Koliko su prave prijateljice ili nisu, nije mi uopće važno. Važno mi je da imam s kim ići na vježbanje, puno nas umirovljenica ide na Sport za sve na Knežiji. Poslije nekad odemo na kavu, iako, otkad je sve tako poskupjelo, znamo ostati i samo sjediti i pričati na klupici.”
“Ispred zgrade se isto uvijek okupljamo mi susjedi, tako da se često pridružim, znamo slaviti rođendane tamo, kartati, baš smo si dobri. Kod kuće pak volim imati svoj mir, ne pozivam nikoga, ali kad se zaželim društva, uvijek imam koga nazvati i gdje otići. Ne volim biti stalno u četiri zida”, ističe gospođa Verica.
Imam prvu susjedu i to mi je dovoljno
Umirovljenica Mirna dobro i zlo dijeli ponajviše s prvom susjedom u zgradi. “Često odem kod susjede na kavu, znamo se otkako smo se udale i živimo u istom neboderu na Srednjacima. Obje smo udovice i zašto se ne bi družile i pomagale si. Koliko puta mi donese štrudlu, ja njoj nešto od ručka, i obrnuto. Baš si sada mislim, što bi ja da nemam nju, na Badnjak, na Božić, uvijek si prve dođemo čestitati, nemamo onda toliki osjećaj praznine”, rekla je. Ima, kaže, i djecu, samo su ona odselila van i dolaze jednom, dvaput godišnje, kad napokon dočeka vidjeti i unuke.
“A i tada se stalno nalaze sa svojim nekadašnjim prijateljima po gradu, odu u šoping, ljeti na more, slabo su mi oni društvo. No, iako se ne družimo puno uživo, čujemo se svaki, svaki drugi ili treći dan, tako da me i ti pozivi nekako drže i daju mi osjećaj da ipak nisam sama i usamljena”, rekla nam je gospođa Mirna.
”Ne treba mi nitko izvan obitelji”
Umirovljenica Blanka živi samo za svoju obitelj, to joj je svetinja. “Nisam imala prijatelje još otkako smo 1996. preselili živjeti u kuću na selu, pa čak ih ni prije nisam imala puno. Uvijek sam preferirala društvo nekolicine ljudi umjesto gomile lažnih prijatelja. Moj suprug mi je najbolji prijatelj još otkako smo se upoznali 1971. godine. Sve radimo zajedno, nekome je to nezamislivo, ali mi smo oboje takvi da nam to odgovara.”
“Da, imam nekoliko online prijatelja za koje znam da će me zaboraviti unutar godine dana kad umrem, ali to mi je u redu. Mogu živjeti s tim. Ono što najviše volim je biti sa suprugom, i volim kad nas posjete djeca i dovedu nam unuke. I to je to. Drugi ljudi mi potencijalno idu na živce, doimaju se vrlo plitkima te imam osjećaj da stalno prosuđuju i osuđuju. Ne treba mi to”, otkrila je ova umirovljenica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
