Poznata glumica Miroslava Mira Stupica preminula je noćas u Beogradu u 94. godini života. Na velikom platnu debitirala je u ekranizaciji romana Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” u režiji Fedora Hanžekovića početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a potom je igrala u filmovima “Jara gospoda” , “U mreži”, “Stojan Mutikaša”, “Hanka”, “Delije”, “Krvava bajka”, “Doručak sa đavolom”. Posljednji filmovi bili su joj “Sedam i po” i “Parada”.
Pedesetih godina prošlog stoljeća glumila je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Široka publika će ju pamtiti po ulozi u televizijskoj seriji “Osam stotina žena” iz 1985. godine.
Poslije smrti Bojana Stupice, koga je kasnije spominjala kao najznačajniju osobu u svom životu, udala se 1973. godine za političara Cvijetina Mijatovića, kasnijeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. Mira je to šaljivo komentirala svom bratu, Bori Todoroviću, koji je kao mali želio da se Mira uda za kralja: “U socijalizmu, nažalost, nema kralja, ali ja sam se udala za predsjednika države. Razumi me, uradila sam najviše što sam mogla, u danim okolnostima!”
Doživjela je težak moždani udar i hitno je operirana, ali nije se uspjela oporaviti. Preminula je dva dana nakon svojeg 93. rođendana. U znak sjećanja na veliku glumicu bivše države, donosimo neke njene najupečatljivije izjave.
O glumi u Drugom svjetskom ratu
Tokom tog rata bila sam i majka i glumica i društveni i fizički radnik. Jer glumci su morali da ribaju pozorište, binu, salu, prozore, glume, pišu parole i idu na mitinge. Glumili smo neke neutralne teme, po selima, spavali po kasarnama, gasom se mazali da se odbranimo od vašaka. Posle rata, u Beogradu je već uveliko radilo Narodno pozorište. Morali ste da položite račun o tome šta ste radili za vreme okupacije i zašto ste igrali. (Nedeljnik, lipanj 2014.)
O starosti
Nisam sama, puno je divnih uspomena oko mene. Uvek mi je smetala samo nepravda. Ne prema nama dvoma nego prema drugim ljudima, onima koji su bili dobri i zaslužni, a nisu prihvaćeni kako je trebalo. Nepravedno smanjeni, skrajnuti. Trudili smo se da ih osvetlimo onoliko koliko im pripada i bili srećni kad nam to pođe za rukom. Jer, kad nekom priznaš nešto, onda on dobije krila da postigne još više. I nama kada su priznavali, radili smo još više, još lepše, još tačnije, još korisnije. Umeli smo i da oprostimo onima koji nas nisu razumeli. (Novosti, kolovoz 2015.)
O karijeri
Ja sam uradila onoliko koliko sam mogla, koliko mi je priroda dala u moći i ja sam to maksimalno i na vreme shvatila i na vreme negovala. Otišla sam sa pozornice a da su ljudi mnogo zažalili zbog toga. U pozorištu sam provela skoro ceo život živeći tuđim životima, mislima, ljubavima i patnjama. Ja sam u stvari sav svoj život provela van sebe. Sad se odmaram i ne tražim ništa. Nije bilo lako, ni sa vremenom, ni sa politikom. Ali, znala sam da će biti sve u redu. (Nedeljnik, lipanj 2014.)
O slavi
Opojna dok je stičeš, a kada je stekneš, postaje opasna. Polako te pretvara u zavisnika koji gubi realnost životnog prostora i svoje mesto u njemu. Slava je prevrtljiva i nestalna i zato treba imati mnogo snage da je čvrsto nosiš na dve noge sa mnogo ironije i bar malo soli u glavi (Stil magazin)
O sreći
Sreća zavisi najviše od tvoje pameti da je prepoznaš. (Stil magazin)
