Gurnuta sam u siromaštvo, a raditi mi ne daju. Ovakva mirovina je prevara!

Gospođa Jelica svjedoči da joj se pristanak na rad na pola radnog vremena kasnije u životu obio o glavu. Radila je, kaže, redovito i duže od četiri sata dnevno, a u ratu uopće nije pitala za radno vrijeme. Ravnatelj ustanove u kojoj je radila, kaže, unatoč njezinoj predanosti poslu nije se punih deset godina potrudio poboljšati joj radne uvjete. Sada se sve to vidi na njezinoj mirovini.

1982. godine zaposlila u djelatnosti socijalne skrbi. Od 1986. god. do 2006. bila je prijavljena na pola radnog vremena. “Tada se započelo s tzv. eksperimentalnim radom i ja sam pristala raditi četiri sata dnevno. Kad je to prošlo, ravnatelj me nije htio prijaviti na osam sati. A svih tih godina konstantno sam radila dulje, nisam ja bila privatnik pa da nakon 45 minuta savjetovanja kažem ‘vaše vrijeme je isteklo, doviđenja’.”

Tijekom rata radila je, objašnjava, s prognanicima koji su bili smješteni u njihovoj ustanovi. Putovala je i u Rijeku gdje su također bili smješteni njihovi korisnici te bi tu ostajala po deset dana, njima na raspolaganju 24 sata dnevno. “Svoje sam dijete ostavljala kod kuće, samo da bih pomogla onima kojima zbog ratnog stanja više trebam. Naravno, to teško ratno razdoblje nije nam priznato ni po kojoj osnovi”, tvrdi naša sugovornica.

Još je mogla i željela raditi

Kad se napokon izborila za puno radno vrijeme, bavila se isključivo djecom s mentalnim poremećajima i problemima u ponašanju. “Posao je to u kojem ima malih pomaka, ali uz beskonačno odricanje. No, svoj posao sam voljela iznad svega pa sam se, kad sam stekla uvjete za mirovinu, uspjela izboriti za godinu dana produljenja rada. Nakon toga htjela sam raditi još i dalje, a omogućava mi to i Zakon o radu u kojem se navodi da je nastavak rada moguć u dogovoru sa poslodavcem.”

“I što se dogodilo? Iako sam još uvijek radno sposobna, iako je deficit kadrova mog zvanja, iako vlastodršci zagovaraju dulji ostanak u svijetu rada, iako smo suočeni s nepovoljnim starenjem stanovništva, iako je socijalno-ekonomski kontekst nepovoljan (inflacija, uvođenje eura) – poslodavac me odbija i šalje u mirovinu. Pritom se poslodavac kukavički skriva iza mišljenja kolektiva, što je neistina, čista laž. Naravno, pokušavala sam se izboriti za zakonsko pravo, ali Ministarstvo rada, kabinet ministra, svi su me odbili!” navodi revoltirana gospođa Jelica.

Razočarana do bola

I tako je, tvrdi, gurnuta u siromaštvo. “Isprike svima s manjom mirovinom, ali i sa 513 eura mirovine treba znati preživjeti. Zalihe nisam imala nikakve, jer sam tek dva mjeseca prije umirovljenja otplatila kredit – dio sam prevarene skupine slučaja švicarski franak! K tome, znate, unatoč fami da su plaće u javnom ustanovama visoke, one to nisu, bilo je teško s kreditom. A sad kad vidim svoja primanja u mirovini, osjećam se prevarenom jer sam radila od svoje 25. do 66. godine života, ipak je to 41 godina rada.”

“Bio je to težak posao koji je uključivao djecu i mlade, a time i njihove obitelji, bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kao i djecu i mlade sa problemima u ponašanju. Voljela sam svoj posao i bila sam mu krajnje posvećena. Zauzvrat sam dobila ovu mirovinu s kojom doista treba znati preživjeti”, piše nam razočarana umirovljenica Jelica.