Kolumnistica Huffington Posta, Lorraine C. Ladish, opisala je kako je našla pravu ljubav kad je već bila odustala od ideje da će ju ikad naći. Za sve nas ima samo jednu poruku: Nikad ne odustajte. Ovo je njezina priča:
Samo prije nekoliko godina bila sam na dobrom putu da postanem tipična ljutita, ozlojeđena, sredovječna gospođa. Bila sam nezaposlena samohrana majka u dugovima i zbog mnogo razloga nisam vidjela svjetlo na kraju tunela. Nosila sam sa sobom tako mnogo emocionalne prtljage da mi se činilo da bi mi bilo najbolje da odem u samostan i više nikad iz njega ne promolim nos. No srećom, moje dvije djevojčice, tada stare 4 i 7 godine, spriječile su me da potpuno odustanem od života i ljubavi.
U svojem životu imala sam mnogo veza koje su završile izdajom i razočaranjem. Mnogo puta su mi lagali, varali me s prostitutkama, ignorirali, pa čak i umalo silovali. Verbalno iživljavanje da i ne spominjem. To sve čovjeku tako naruši samopouzdanje da se nađe u opasnosti da posegne za nekom supstancom, nečim, bilo čim, što bi mu pomoglo. Ljudi su me u nevjerici gledali i pitali se: ‘Pa što se s njom dogodilo?’
Nakon razvoda, uzela sam si vremena da dobro pogledam sebe i svoj život. Borila sam se s depresijom i poremećajem u prehrani. U isto vrijeme bila sam ambiciozna, uzaludno romantična i idealistična, ali također i razmažena i egoistična. U kasnim dvadesetima dogodilo mi se da u napadu ljubomore porazbijam sve tanjure u kuhinji. Drugim riječima, takvoj mi je bilo jako teško naći partnera.
Shvatila sam da prvo moram doći k sebi kako bih mogla biti s bilo kim drugim, a o vezi iz snova da i ne govorim. Znala sam da ne mogu iznenada jednostavno odbaciti sve svoje mane, no možda bik mogla izbjeći okidače. Terapija mi je samo pomogla da sagledam svoje mane, ali ne i da ih odmah prevladam. No to mi je svejedno pomoglo da postanem smirenija i sretnija žena. Ponovno sam osjetila nadu, zapisala sve osobine koje bi moj idealan partner trebao imati i pomislila da možda i nije nemoguće naći takvog.
Nedugo zatim doista sam ga i upoznala. I on je iza sebe imao nekoliko loših veza i jedan jako bolan razvod. I on je pretraživao svoju dušu i pitao se što s njime ne valja. I tada su se naše duše srele. Znala sam da smo se susreli baš u pravom trenutku.
Ponekad se pitam što bi bilo da smo se sreli u dvadesetima. Tada smo bili posve drugi ljudi i možda ne bi cijenili kvalitete onog drugog. Prije sam mislila da je srodna duša muškarac s kojim možeš piti i plesati do zore. Privlačili su me oni koji puno riskiraju i koji su bili puni velikih riječi. No to su sve bile isprazne riječi.
Kad su u kasnim četrdesetima ili pedesetima i kad imaš djecu, zavoliš muškarca koji te tretira kao damu, poštuje tvoju djecu, koji dođe kad ga pozoveš i koji se brine da uvijek bude hrane na stolu. U srednjim godinama važno ti je imati nekoga pouzdanog, vjernog, vrijednog.
Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo se prvi put upoznali. Nije se hvalio svojim avanturama, nije davao lažna obećanja. Otvoreno je razgovarao o svemu: o svojem sinu, životu, ambicijama, o tome da ne gleda puno televiziju. Ponekad je najjednostavnije i najbolje.
U travnju 2014. okupili smo se na maloj intimnoj proslavi i vjenčali se na plaži. Ceremoniji su prisustvovali samo najbliža rodbina i prijatelji. Izmijenili smo zavjete, prstenje i izrazili si ljubav. Rekla sam mu da me na prvu osvojio čim je rekao da ne gleda TV. On me pogledao u oči i rekao mi da me voli više od piva.
Oboje smo znali da se naša veza ne temelji na požudi, nekontroliranim emocijama, velikim riječima i noćnim izlascima. Leptiri u trbuhu su dobri, no stvarno povjerenje s time nema veze.
Onima koji misle dane mogu naći pravu ljubav kad već zagaze u srednje godine, samo mogu poručiti da ne odustaju. Ljudi se mijenjaju. Vi niste ista osoba otprije deset godina., pa nije ni vaša srodna duša. Nikad, ali doista nikad nije kasno da pronađete pravu ljubav.
