Reformu mirovinskoga osiguranja službena je politika najavljivala 1998. g. kao jedini način poboljšanja položaja budućih umirovljenika. Međutim, protekom vremena postajalo je sve jasnije da obećavana mirovinska sigurnost nije zajamčena.
Toga su bili svjesni i ideolozi reforme (iako su to tajili) pa su se zato unaprijed opravdavali sintagmom “da je svaki pojedinac sam odgovoran za izbor svojega mirovinskoga fonda”, dakle sam je odgovoran za svoju sigurnost u starosti. Danas je očigledno da je zbunjeni pojedinac ostavljen sam na vjetrometini eventualnih budućih financijskih teškoća, analizira Stjepan Androić za Glas Koncila.
Održavani su razni javni i tajni sastanci, savjetovanja i simpoziji u svrhu zavođenja, na kojima su tzv. svjetski stručnjaci uvjeravali građane i hrvatske instantne “stručnjake” kako će se mirovinskim reformama poboljšati ekonomski položaj građana i očuvati njihova sigurnost u starosti. Bila je to neka vrsta pranja mozgova.
Najglasniji su pritom bili Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, koji su svoju prisilu prikrivali tobožnjom hrvatskom “dobrovoljnošću” ulaska u socijalne reforme na tzv. “južnoamerički način”. Tako je bio nazivan model uvođenja osiguranja u “tri mirovinska stupa” ili “tri razine”. Danas se izborne pobjede u južnoameričkim državama ostvaruju na programima protiv mirovinskih sustava II. mirovinskoga stupa.
Kako su podijeljeni stupovi
Prva je razina I. stup, opisan kao obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (to je naslijeđeni obvezni mirovinski sustav). Druga razina je II. stup, opisan kao obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje (mirovinski fondovi banaka). Treća je razina III. stup, opisan kao dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (dobrovoljno osiguranje za starost). Međutim, neovisno o tome kako su imenovane i opisane te reforme, one su zapravo bile preslika tzv. čileanskoga modela, koji je Čileu u doba Pinochetove diktature nametnula Svjetska banka.
U hrvatskoj reformi najbitniji je bio II. stup, kojim se prisiljavaju svi osiguranici mlađi od 40 godina na obvezu pristupanja u privatna osiguranja s ostavljenim im jedinim pravom samo na izbor mirovinskoga fonda (zapravo banke).
Dobrovoljna prisila
Kao kriteriji pravilnoga odabira mirovinskoga fonda (čitaj: banka) građanima su se nudile nasmiješene sličice simpatičnih muškaraca i ljepuškastih žena, s njihovim podatcima o školovanju i uspješnosti u dosadašnjem kratkotrajnom radnom iskustvu. Sve se to nekritički prihvatilo u Hrvatskoj.
Nažalost, to nisu bila nikakva jamstva da će izabrani mirovinski fondovi dobro gospodariti mirovinskim ulogom, koji će biti temelj za isplatu eventualno doživljene starosne mirovine. U tom drugom stupu nije se govorilo o pravima iz invalidskoga, a ni iz obiteljskoga mirovinskoga osiguranja. Dakle, neka standardna mirovinska prava u tom drugom stupu bila su ograničena u svojem opsegu ili uopće se nisu spominjala, piše Glas Koncila.
Prema tome, ako su jamstvo sigurnosti u starosti trebala biti nepoznata i nedokazana uspješnost simpatičnih menadžera, trebalo je biti sumnjičav. Osobit je oprez trebao biti zbog svjetskih iskustava s bankrotima banaka i sličnih srodnih financijskih institucija. To se uvijek događalo, a danas još češće (primjer SAD). Hrvatski su ekonomisti previše “ekonomizirali” te pritom zaboravljali na prosječnoga građanina osiguranika. Sada se pomalo neki bude i govore ono što su trebali govoriti prije dvadeset godina. Model mirovinskoga osiguranja u II. stupu tada se sa stranica Glasa Koncila ironično nazvao “dobrovoljnom prisilom” jer se zatečenim osiguranicima mlađim od 40 godina nije davala mogućnost izbora.
Sve ovisi o sposobnosti menadžera
Prema načelnim pravilima II. mirovinskoga stupa, očekivana buduća mirovina ovisi o sposobnosti menadžera koji će raspolagati novcem ubranim na ime doprinosa od zaposlenika i poslodavaca, odnosno od pametnoga tržišnoga ulaganja, koje bi trebalo donositi dobit. Dakle uvjet je “pametno ulaganje”. Doprinosi koji će se uplaćivati u posebne investicijske mirovinske fondove upotrebljavat će se na tržištu kapitala i investirati u korisne projekte, koji bi trebali donositi financijsku dobit. Dakle, visina eventualno ostvarene starosne mirovine ovisit će o visini uplaćivanih doprinosa, ali i o uspješnosti ili neuspješnosti ulaganja, odnosno gospodarenja pojedinoga mirovinskoga fonda.
Prema tome za čovjekovu sigurnost u starosti odlučujuće će biti svako buduće otklanjanje, ali bez bilo kakvih financijskih inženjeringa, i ne smiju se dogoditi nikakve ekonomske krize ni recesije, a kamoli kakav “crni četvrtak” kakav je bio 1929. g. u Americi, ili krize već zaboravljenih tzv. azijskih tigrova. Još je nejasno koliko je štete i gubitaka nastalo propašću Agrokora ili prodajom Ine, Plive, Tvornice umjetnih gnojiva, ali i niza drugih manjih gospodarskih subjekata (cementare, ciglane, Imunološki zavod itd.) u kojima su dionice hrvatskih mirovinskih fondova.
Očito je da se neodgovorno išlo od naivne pretpostavke idealnoga gospodarskoga napredovanja bez svih mogućih negativnih iznenađenja. Odgovornost hrvatske države prema građanima je velika. No treba se pitati može li samo država biti odgovorna ili tu odgovornost treba tražiti i od pojedinaca koji u svojstvu političara, kao državni dužnosnici, a neki od njih i kao odgovorni gospodarstvenici, provode zakone i odluke o izboru puta u socijalnu sigurnost.
Postavlja se pitanje je li se morao izabrati baš taj najradikalniji put reforma, koji su nametale Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Većina zapadnih država, pa i susjedna Slovenija, nije prihvatila II. stup kao obavezno mirovinsko osiguranje. Slovenija je zadržala puno od svojih posebnosti, a ipak napreduje brže i bolje.
