Kad se udala, Helena je, priča nam, baš bila dobila posao u jednom malom kvartovskom dućanu. I suprug je trgovac, upoznali su se u srednjoj školi. S malim primanjima, kredit za stan, zaključili su, nije dolazio u obzir, a kako svekrva i svekar imaju kuću, pristala je živjeti s njima.
Problemi sa svekrvom
“Svekrva je bila narednica u toj kući. Svekar je dobar čovjek, ali se potpuno podredio supruzi, a ona, kako je delegirala njemu, tako je delegirala i sinu, da bi se potom namjerila i na mene. Krenulo je sa ‘dižemo se u pola sedam i pijemo kavu’ preko ‘danas je ječmena kaša za ručak’ do ‘navečer ćemo plijeviti cvjetnjak’. Znači, šefica bez imalo spremnosti na kompromis.
U tjednu i subotom je, kaže, bježala od nje na posao, a nedjelje su bile pravo mučenje. “U početku, dok si još nismo kupili kuhinju, a to je trajalo oko godinu dana, dovodila me do ludila. Ta žena je bila toliko naporna, da nas je izluđivala. Stalno pitanja poput: ‘A kaj se ne buš danas iz pidžame presvukla? A kaj nisi odmah to tijesto procijedila? A zakaj si tam šerflju metnula da se sve cijedi iz nje? A kaj mu nisi speglala košulju, pogledaj kakav ti hoda okolo! No, kak tak malo šećera sipaš, metni više.’ Tako cijele dane, pa u krug”, govori nam.
Dovodila ju je do toga da je jednom svom snagom bacila tanjur u pod, ravno pred nju. Htjela ga je baciti u nju, ali se nekako suzdržala. Takvih je epizoda, ako ne fizički onda barem u njenoj glavi, bilo previše.
“Ona je potpuna frikuša, ja ne znam kako joj je palo na pamet da ću ja slijediti njene rasporede. Na stranu to što ne volim ječmenu kašu, to je samo jedan primjer. Ma iznervirala me tako svaki dan sa sto ideja i prijedloga, da ne kažem naredbii u ultimatuma”, doznajemo.
Šutjeti ili sve reći?
Čovjek ne zna je li gore to što šuti i trpi, kipi u sebi i nezadovoljan je, ili bi trebalo sve reći i zauzeti se za sebe. No, ponekad se osjećamo u šah-mat poziciji, što je bio slučaj gospođe Helene – ipak je ona ta koja je došla živjeti u svekrvinu kuću.
“Ja sam se dugo trudila praviti se blesava, napravila bi po njenom i mislila si svoje. Bilo je dana kad se nisam mogla svladati pa bih još nešto odbrusila povišenim tonom, a onda se gospođa durila danima. I to je bilo mučno”, povjerila nam se.
Suprug, kaže, nije vidio problem, njemu je to bilo normalno stanje jer je navikao da majka drži sve konce u rukama. “Nije mu bilo jasno kako mi ta žena može ići toliko na živce, već sam pomišljala da odemo ili nas dvoje zajedno, ili ću sama. Ali, ostala sam trudna i krenuli smo ubrzano uređivati kat, vjerovala sam da ću u svojoj kuhinji imati mir i da će ona prestati s tim kontroliranjem i dosađivanjem”, govori.
Bilo je bolje kad su se barem povukli na svoj kat, ali se s vremenom pogoršavalo da bi eskaliralo kad je drugo dijete para imalo dvije godine. “Nije ona mogla da ne pametuje. Djeca skaču po vrtu, dogodi se da polome cvijeće, ona drami. Mi prolazimo, zaprlja se hodnik, stube, drami. Nešto mi zagori, opet cijela drama. Nismo imali za more, pa sam djeci stavila bazenčić u vrt, znači nije bilo dana da nisam slušala njezine monologe oko toga. Te trošimo vodu, te radimo blato, te ovo te ono”, prepričava nam.
Bijeg od svekrve – i povratak svekrvi
Nije, kaže, bilo pomoći, iznajmili su stan, suprugu je rekla: “Ili idemo svi, ili idem sama s djecom pa ćemo se poslije natezati oko skrbništva. Ali ja tu više ni dana ne ostajem.”
On je pristao ići s njom. “Iznajmili smo stan, jedna plaća išla je na stanarinu i režije, druga je bila dostatna za prehraniti se. No, djeca rastu, izdaci rastu. U jednom trenutku pokvario nam se auto. Starijoj kćeri treba platiti trodnevni izlet sa školom. Došao obračun za plinsko grijanje. Mi smo oboje odjednom ušli u minus. Vidjeli smo da ćemo za dva mjeseca toliko upasti u financijske probleme, da se više nećemo moći izvući. Što je uslijedilo? Razum nam je govorio da se vratimo u kuću, svekrvi i svekru. Teško sam to podnijela, ali nije bilo druge. Samo, u tih nekoliko godina kao da sam i ja malo sazrjela. Bila sam joj gotovo zahvalna što nas je primila natrag, jer, ruku na srce, osim formalno, godinama nismo pričale”, iskrena je gospođa Helena.
Kako kaže, još je u toj kući. Svekrva se bliži osamdesetoj, svekar nije najboljeg zdravlja pa se ona više bavi s njim, nego s njima. Gotovo ih je rastavila, a evo, ipak su ostali svi na okupu. “Desetljeće i pol je trebalo proći da svatko uvidi da je moguće doći na zelenu granu”, zaključila je naš razgovor gospođa Helena.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
