Prva rečenica koju je gospođa Tea (41) izgovorila kad smo se našle uz kavu, glasila je: “Nisam od onih majki koje djeci apsolutno brane slatkiše, ali ne mogu više trpjeti da joj svi redom donose ta sr…, pa zamislite, svekrva ih je s Emom išla sakriti ispod kreveta! Dijete mi zbog toga više ništa normalno ne želi pojesti!”
Bilo jasno da je očajna i još uvijek ljuta na svekrvu koja joj radi iza leđa, a na štetu unuke koja zbog previše slatkog odbija jesti kuhanu hranu, te naginje prekomjernoj težini.
“Borim se s Eminim konzumiranjem slatkog dan po dan, ali nedavno sam baš pukla. Najprije su nam došli kumovi. U vrećici su bili nekakvi trenutno ”hit” keksi, cijeli paket čokoladnih bananica, dvije čokolade XXL veličine, snop mini čokolada. Ema obožava kumove, a puna vrećica slatkiša podrazumijeva se kad dođu.”
“Nisam se mogla suzdržati, rekla sam im da je to previše slatkog, da non-stop netko donosi slatkiše, da ne mogu više to kontrolirati i da prestanu nositi te vrećetine. Neka joj kupe banane, jagode, jedan slatkiš, ili neku drugu sitnicu, primjerice, za školu. Oni nemaju djece, ne mogu shvatiti kakva je to danas muka s djetetom koje bi slatkiše jelo dok se ne skljoka. Čak su se potrudili shvatiti me, hvala im na tome”, ispričala je.
Nekoliko dana nakon toga, priča dalje, doživjela je totalni šok. Sada se još više uzrujala, jer je jedan odnos s dragim ljudima već bila ugrozila i grizla se zbog toga. No sada je ponovo bila izazvana. Ovoga puta slatkiše je donijela svekrva.
“Mijenjala sam Emi posteljinu, podignem madrac, kad ono, ispod, omoti od čokolada, papirići od bombona, zalijepljene karamele, omot od kokica (ko-ki-ca!), smokića! Potom i mali sokovi, oni najgore vrste, ali s lijepim crtežima hodajućih narančica na ambalaži. Ma iskreno, nisam htjela ni pregledati što je sve pojela. Samo sam trpala u koš za smeće. Ema je vidjela da kipim, odmah je rekla neka ne vičem, da joj je to bakica donijela pa su sakrile. Ja sam mislila da je dijete to skupljalo i jelo mjesec dana, a onda saznam da su sakrile prije tri dana. Sada je jasno zašto već danima neće jesti ništa normalno”, požalila se.
Dijete pita je li debelo
Tada je, kaže nam, još sva izvan sebe nazvala svekrvu, da je pozove na red. “Pravdala se kako je znala i umjela. Kad me ječula onako ljutu i njoj je glas počeo drhtati. Rekla je da Emi ponekad ostavlja slatkiše jer joj se dijete žali da joj mama i tata nikad ne daju ništa od slatkog, da joj sve sakriju. E pa onda su si one sakrile tako da samo Ema zna gdje je to. Ma grozno, tako sam ljuta da bih joj najradije zabranila da dolazi. Ali ne mogu, mogu se jedino nadati da će je moj bijes opametiti i da će suprug tu odigrati neku ulogu”, kaže Tea.
Nju ne muče, ističe potom, te dvije epizode. Prepričala ih je, kaže, da naglasi kako je roditeljima koji svaki dan moraju voditi borbu s prehranom djece. Smatra da djeca dobiju dovoljno slatkog i tijekom normalnih obroka, da su primjerice dovoljno slatke već i žitne pahuljice koje malena jede za doručak, ili vafli ili palačinke kad se jedu s džemom, ili domaći kolač. Kad zbroji to i industrijske slatkiše, normalne doze se brzo prekorače, a onda dugoročno kreću problemi. “Ema prečesto odbija zdravu hranu, a počela se polako gledati u ogledalo i pitati me je li predebela. To su te godine, treba znati stati da u pubertetu ne bude problema i frustracija”, govori zabrinuta majka.
Stroža dok je dijete bilo malo
“Prvih godina Ema nije okusila nikakav industrijski slatkiš. Poslije, kad je krenula u vrtić, shvatila sam da više nije u mojoj moći nadzirati hoće li tamo ili neće pojesti industrijski puding ili zaslađen jogurt. Krenuli su i pozivi na dječje rođendane, nekako sam razumski odlučila da neću raditi drame ni sebi, ni djetetu, kad pojede nešto što smatram nezdravim. Ali stoput kažem, nije isto malo i previše slatkiša”, priča nam gospođa Tea.
Barem jednom tjedno trudi se, kaže, ispeći kolač; od jabuka, s makom, voćni. “Brzo sam shvatila da one zdrave verzije kolača u kojima je žlica meda i koja datulja jednostavno ne pale. Hoću reći, ni suprug ni kćerkica ih ne jedu, a onda ili sve pojedem sama, ili bacim. A to nema smisla. Odlučila sam davno da ću u kolače, budem li ih radila, stavljati šećer, ali onaj smeđi iz šećerne trske što smatram mrvicu zdravijom varijantom. No, na moju žalost nema tog kolača nakon kojeg Ema ne bi pojela još malo čokolade, ako nađe”, naglašava.
Kaže da ponekad obiteljski izađu i u grad, na sladoled, kolače, da dijete izabere što god želi i da se ne može reći da djetetu baš ne daju ništa slatko.
Na moru opet sve izmiče kontroli
A ljeto je, nastavlja, posebna priča. “Nema kraja, luda sam već od toga. Kad dođu ljetni praznici Ema bude na moru sa sestričnama i mojim roditeljima – tu tek gubim kontrolu. Kad je odvezemo, malo slatkiša donesemo mi, donese i sestra, donesu i djed i baka. Svi jedni drugima govorimo: sakrijte da ne pojedu odmah sve. A tri prefriganke našle bi slatkiše upravo da ih na dimnjak stavimo”, nasmijala nas je.
Zdravije navike
Kaže da je kćeri kod kuće probala uvesti naviku da joj, umjesto da malena prevrće po stanu i traži slatko, nakon obroka dopusti jedan slatkiš. “To funkcionira neko vrijeme, a onda opet ili dođu gosti, ili je neka prigoda, ili ode bakama i djedovima na vikend. Ah, ne mogu je pod stakleno zvono staviti. Tješim se da je zdrava, da će odrasti kao sva današnja djeca, da će se uskoro i sama početi kontrolirati”, kaže nam na kraju razgovora mama Tea.
Službeni podaci govore da čak 35 posto djece i 65 posto odraslih u Hrvatskoj imaju prekomjernu tjelesnu masu i debljinu. “Djeca su na visokom petom mjestu, dok su nam odrasli prvaci Europe, kako muškarci tako i žene”, izjavila je za medije u ožujku Sanja Musić Milanović, voditeljica Službe za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Je li to dovoljno upozorenje svima nama da djecu prestanemo obasipati slatkišima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
