U razgovoru s gospodinom Darkom (56) doznajemo da su on i sestra svoju majku u jednom od zagrebačkih domova za starije ostavili u najgore moguće vrijeme, baš kad su se svijetom počele širiti vijesti o opasnom virusu.
Nisu, kaže, mogli kalkulirati oko termina njezina odlaska u dom: “Svi znamo koliko se čeka na mjesto i da tu nema zezancije. I doista, na samom početku te nesretne 2020. nismo mogli ni naslutiti u što će nam se svima životi pretvoriti kroz samo nekoliko mjeseci”, rekao je gospodin Darko.
Prilagodba njegove majke na novu sredinu, ljude, organizaciju dana nije tekla bez problema. Nije ona, govori nam naš sugovornik, od onih žena koje se odmah prilagode gdje god se nađu – plaha je, sumnjičava, rezervirana dok malo ne upozna situaciju. Takva je bila uvijek, sada u poznijim godinama još i više.
“Svaki dan je zvala čas mene čas kćer, moju sestru. Oboje još radimo, i to na odgovornim radnim mjestima, ja i u smjenama. Ima dana kad se ne stignem javiti na telefon, a kamoli otići k majci kad joj se prohtije. A i kad bih došao, uvijek ista pjesma i žalopojke: cimerica je svojeglava, glasna, naređuje njoj koja je tek došla. Hrana joj ne odgovara. Osoblje se ne bavi dovoljno s njom. Ona to neće moći izdržati…. Ja sam već ozbiljno bio lud od nje, jer je odluku o odlasku u dom donosila godinama, bez pritiska, a barem godinu dana prije sestra i ja smo je intenzivno pripremali”, govori gospodin Darko.
Pripreme su uključivale, povjerio nam je, duge razgovore i temeljite dogovore – o tome da dom nije zatvor, da se iz doma može slobodno kretati, izlaziti, dolaziti k njima, dali su joj obećanja da će je posjećivati, da će dolaziti na obiteljske proslave i za blagdane, obećali su joj da će za nju riješiti sve tehnikalije koje prethode.
“Dogovorili smo i način financiranja doma, dakle da ćemo osnovni trošak pokrivati iz njezine mirovine. Potom smo zajedno odlučili da ćemo njezin stan na Trnju malo urediti i odmah krenuti iznajmljivati, a sav novac od tog prihoda čuvati na računu za njezin džeparac i dodatni paket usluga u domu, koji uključuje pomoć pri osobnoj higijeni, briga o pravovremenoj nabavci lijekova, sve da ona bude mirna. Iz toga su se za nju trebale pokrivati i privatne usluge poput frizera, pedikera i što još bude trebalo. Svi smo se složili oko toga i mislili smo da majka odlazi potpuno spremna”, ispričao je nadalje naš sugovornik.
Prilagodbu je poremetio lockdown
I baš kad se majka pomirila s činjenicom da povratka na staro za nju više nema i da se mora nekako prilagoditi i prihvatiti dane okolnosti, krenuo je užas zvan pandemija bolesti Covid-19.
“U ožujku je proglašen lockdown, nju je to izbezumilo. Ne može se kad joj se prohtije kretati po odjelima, restoranu, društvenim prostorijama, zabranjene su posjete, to je bilo mučno za proživljavati i njoj i nama. Zove nas, plače. Potom je pala na hodniku, iz doma su nam to bili dužni javiti, ali srećom tada nije bilo ništa strašno. Prođe mjesec ili dva, pala je s kreveta, završila u bolnici na snimanju glave. A vi ne možete blizu. Baš me svako malo nešto uznemirilo”, povjerio nam je.
Predala se – krevetu
Kad su ukinute stroge mjere uvedene u pandemiji, njegova majka već se bila predala krevetu. “Primijetili smo da je nekako sva depresivna. U dvije i pol godine ona je izgubila i ono malo životne volje što ju je još imala. Sada kad se opet može izboriti za bolju kvalitetu života uz druženje, vježbe, čitanje i šetnje, nju podiže električni krevet, kao fikus je.”
“Evo već pet mjeseci ne želi na noge, ni sestra, ni ja, ni fizioterapeuti ni liječnici više ne znamo je li toliko onemoćala ili je do snage uma, ne želi se pridići. Čudi nas to već iz razloga što normalno jede, čak je i ojačala, nije teško bolesna, kukovi, koljena, sve je u granicama normale za dob. Čini se jakom, mogla bi si još malo produžiti mobilnost. Sestra i ja smo naizmjence svaki drugi da kod nje, ima svega što poželi. Bistra je u glavi, pričamo s njom, ali na noge neće pa neće. Teško je ovako gledati majku”, uzdahnuo je gospodin Darko.
Odužio nam se susret na kavi, pa smo se dotakli i cijena smještaja u državnom domu. Na pitanje koliko majka plaća smještaj, odgovara da cijena iznosi koji euro preko 450 eura mjesečno, no oni doplaćuju dodatni paket od 50 eura s nekoliko dodatnih usluga koje uživa, dakle malo više od 500 eura. Na to joj jednom mjesečno priušte pedikera, frizera, vitamine, sve što naruči.
“Dobro smo prošli, većinu toga pokrivamo iz majčine mirovine, manjim dijelom posežemo za novcem koji se na njezinom računu skuplja od stanarine. Bilo bi puno teže da moramo, kao mnogi, doplaćivati iz vlastitih prihoda, što bi sestra i ja dakako napravili bez pogovora. No, da i primjerice moja supruga mora doplaćivati dom za svoju majku koja ima minimalnu mirovinu, naš bi kućni budžet bio preopterećen. A što reći, snašli bi se i tada, mi Hrvati poznati smo kao dobri žongleri u takvim situacijama”, zaključuje gospodin Darko.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!