“Živimo u Dalmaciji i moja kći i zet uz stalne poslove imaju i biznis s tri apartmana, to im je lijep ekstra novac. Razumijem da si priušte daleka putovanja, da stalno nešto mijenjaju po stanu, ručavaju vani, ali nisam sretna što sinu jedincu kupuju skupe stvari. Ja sam dosta među ljudima tu po mjestu, čula sam od znanice da je njezina unuka kod kuće rekla da naš mali nosi tenisice od 300 eura. Ne znam je li to dobro, isticati se time”, rekla je baka Danka.
To ju, kaže, brine iz više razloga. “Nije da moji spajaju kraj s krajem pa daju zadnji cent za tenisice, nego se bojim da će nekome mali zbog toga ići na živce, biti trn u oku. U sedmom je razredu, čitala sam da je tada taj bullying izražen. Oni su na tim društvenim mrežama, tik tokovima, znam jer unuk prebire po mobitelu kad god dođe kod mene. Onda se pogrdno odnose prema tim ‘bogatunčićima’, kako ih već zovu, tako čujem, ne znam, možda pretjerujem”, kaže zabrinuto.
“Upozorila sam kći više puta, kažem joj zašto mu te dizajnere kupuje, zašto takvu odjeću, zašto te upadljive tenisice, možda netko tko sjedi kraj njega u školi nema za kruh. Rekoh joj neka mu uplati štednju, neka putuju, neka im ne bude toliko važna brendirana roba”, povjerila nam se.
Kako kaže, kći joj na to odgovara da i druga djeca nose skupe tenisice, i zašto bi svom sinu onda kupovala neke lošije. “Ona smatra oni smiju trošiti na što žele, da one gladi kakvu sam ja iskusila u poslijeratno vrijeme više nema. Kaže, kad stavi odjeću koju sin preraste pokraj kontejnera, nitko ju više ne želi pokupiti, pa zašto bi onda oni toliko gledali što kupuju malom, kad svi imaju za obući”, rekla je gospođa Danka.
Novac treba naučiti cijeniti
Još jednu brigu brine, kaže, i ta je tišti i često moli krunicu za unuka. “Bojim se da će dijete misliti da novac pada s neba, da je normalno da dobije sve što poželi, bez obzira na cijenu. A u životu treba završiti škole, pomučiti se za to. Treba raditi, i za eure se treba pomučiti, pogledajte kud je to danas otišlo, cijene su nenormalne”, govori.
Boli ju, kaže, kad unuk dođe kod nje i ona ne smije ništa reći, savjetovati, prigovoriti. “Kažem mu, pričaj malo s nonom, kako je u školi, kakve su ti ocjene. Dobre – eto, to je njegov odgovor. Onda pitam kako prijatelji, opet samo – dobri – kaže. Imam i puno stariju unuku, ona ipak sa mnom vodi jedan duži razgovor, on se pak na ništa ne može koncentrirati. A dobro, možda sam samo stara, možda me stvarno pregazilo vrijeme, kako mi je sam unuk već par puta rekao”, uzdahnula je baka Danka.
Za njega, kaže, najviše i moli. “Svaki dan ja molim krunicu da ga izvedemo na pravi put, da zadrži dobre ocjene u školi, da ide dalje i da ne bude osoran. Da poštuje one koji nemaju za kruh, a znam, pričam ja s mojim starijim ženama iz ulice, nekima je teško. Majke rade po tim dućanima, u tri smjene rade za sedamsto eura, malo je to. Evo ja sa jedva 400 eura penzije danas teško preživljavam, a ne moram svaki dan na posao i među ljude, mogu živjeti skromnije. Frizera mi kćer plati, pedikera i neke lijekove isto. Ali općenito, prevelike su razlike danas, brine me kud to ide”, rekla je.
Za kraj je gospođa Danka zaključila da, ako je već uvijek bilo bogatijih i siromašnijih, djeci barem treba usaditi vrijednosti koje su vrijedile najmanje otkad je Deset božjih zapovijedi. Svojoj unucima želi da budu empatični, ponizni, ljubazni i velikog srca i da više brinu za dušu nego za izvanjski svijet.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
