Na pisanje dnevnika, pisama ili javnih komentara češće nas potaknu jad, bijes i općenito negativne emocije, negoli lijepa iskustva i sjećanja. To nam služi kao svojevrsna psihoterapija, i to je u redu – na mirno, pismeno ili usmeno iznošenje problema još su u davna vremena pozivali iscjelitelji odnosno narodni liječnici, baš poput svete Hildegarde još u 12. stoljeću.
No, među vašim, (uvijek dobrodošlim) pismima upućenim našoj redakciji, ovih smo dana naišli i na jedno pozitivno, predivno pismo čitateljice Dunje koja je s nama podijelila nježna sjećanja na svoju baku. Dira u srce, nadahnjuje, tjera na razmišljanje i potiče želju da odmah zagrlite svoje unuke! Prenosimo ga u cijelosti.
“Ne mogu odoljeti, a da ne ispričam priču o jednoj od mojih dviju baka. S jednom sam živjela u istoj kući, a druga je živjela daleko na selu. Ovu prvu baku nikako nisam doživjela u onom pravom smislu bake koja ti u sjećanju ostavi lijepe dane djetinjstva. Ona je bila sve samo ne baka.
Moja draga baka Magdalena odrasla je kao siroče. Prehranjivala se služeći na poljima bogatijih suseljana. Nikada nije išla u školu, nije imala zdravstveno osiguranje niti je ikada ostvarivala pravo na bilo kakvu pomoć od institucija.
Kada se udala, život joj se promijenio utoliko što je samo nastavila i dalje naporno raditi na njivi, ali sada za svoje četiri kćeri i muža. Nije joj bilo naporno čak niti u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se borila da sačuva svoju djecu, dok je moj djed morao vlastitim kolima, koje su vukli volovi, transportirati neprijateljsku vojsku koja se povlačila do Slovenije.
Poslije rata nastavili su zajedno podizati svoje kćeri koje su se jedna po jedna udavale i odlazile od njih. A onda je moja baka ostala udovica. Najstarija kći je ostala s njom i one su se nekako prehranjivale od rada na zemlji i nešto malo stoke. Uspjela je dobiti nakon nekog vremena poljoprivrednu mirovinu koja je bila dostatna za porez i nešto troškova za struju.
Najljepši dani života
U isto vrijeme izgubila je sluh, no to ju nije spriječilo da i dalje vrijedno radi i svakog ljeta dočeka nas unuke i hrani nas domaćim mlijekom, sirom, maslacem, jajima. Domaći kruh kojeg je svako jutro pekla i danas pamtim, još osjećam njegov okus i miris. Dani djetinjstva provedeni kod moje bake bili su najljepši dani mog života. Iako nije dobro čula, uvijek je imala osmijeh na licu i zaposlene ruke i nikada nije vikala na nas unuke, čak i kada smo bili spremni na razne nepodopštine.
Jedne zime, kada sam već bila tinejdžerica, baka nam je došla u goste. Nije ona k nama dolazila često. Taj put je morala na pregled u bolnicu, prvi put u životu. Tiha, skromna i uvijek u svojoj nošnji koju nose žene na selu, sjedila je tih dana pokraj prozora i gledala kako pada snijeg. Nedostajalo joj je njeno selo… nije ona navikla imati prekrižene ruke. Čak ni televiziju nije željela gledati.
Uskoro se spremala natrag, svojoj kući. Te posljednje večeri pozvala me u sobu da mi nešto da. Dok je onako pogrbljena od godina života i težačkog rada prebirala po torbi ne bi li našla ono što mi je željela dati, proletjele su kroz moje misli slike predivnog djetinjstva provedenog na livadama i šumarcima, i mirisi bakine kuhinje i njene grube ruke koje su me uvijek pomilovale po raščupanoj kosi, i njen topli osmijeh ljubavi koji imaju samo bake.
Dar za rastanak
Kada se uspravila, u rukama je sramežljivo držala plastičnu vrećicu na kojoj su bila otisnuta plava slova – “Šećer”. U vrećici su bile kovanice, dinari. Po 1, 2 i 5 dinara. Bilo ih je toliko da sam se, kad sam ih uzela u ruke, zaljuljala od iznenađenja i tuge. Gledala sam u te kovanice i pitala se koliko dugo ih je skupljala. Suze su mi navrle na oči i čvrsto sam zagrlila svoju baku, ne znajući da ju vidim posljednji put. Idućeg jutra, kada sam se probudila, nje više nije bilo. Otputovala je onim istim vlakom kojim sam i ja svakog ljeta putovala k njoj.
Još i sada pamtim drvena sjedala u kupeu, prozore kroz koje sam promatrala kako električne žice “putuju” gore-dolje, sjećam se livada i šuma što su “letjele” pred mojim očima, sjećam se radosnih susreta s bakom i njenih raširenih ruku. Sjećam se i čuvam u svom srcu sjećanje na moju baku Magdalenu.
Što sam kupila za one bakine kovanice? Kupila sam zlatni prsten, kojeg sam kasnije, uz priču o svojoj baki, poklonila svojoj kćeri.
A ja sam nedavno svojoj unučici priredila isti dar kao meni moja baka. Nadam se da će mi rado dolaziti na ljetne praznike, ako doživim te godine, jer još je jako mala, a meni polako izmiče vrijeme.”
Drage bake, gospođa Dunja još je jednom podsjetila koliko važnu ulogu možete imati u životima svoje unučadi. Istina je, žrtva oko brige o njima katkad može biti velika, ali je nagrada neprocjenjivo veća.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
