Priče o odnosima svekrva i snaha izazivaju uvijek veliku pozornost. Najčešće su teške, ponekad tužne i govore o nerazumijevanju, sukobu generacija, ali i o promjenama obiteljskih uloga. No ponekad nas iznenade tople i nježne ispovijesti koje naši čitatelji žele podijeliti s nama i drugim čitateljima. Ovo je jedna od tih priča.
“Bila sam snaha, a sada sam svekrva. Živim na periferiji malog grada. Kada sam se udala, roditelji mog muža imali su okućnicu sa nešto životinja, između ostalog i svinje. Bili su to jako vrijedni ljudi. Iako su oboje radili u firmama, ipak su održavali i vrt i životinje. Često sam čula njihove priče kako su došli sa sela gdje je bilo teško obrađivati zemlju i kako su krenuli od nule”, kaže naša čitateljica pa dodaje: “Cijenila sam ih jer mi je bilo jasno kako su teško odgajali svog sina, mog muža.”
Ipak, priznaje, teško ih je pratila u poslovima u vrtu i oko stoke. “Odrasla sam u malo većem gradu, a majka mi je govorila da moram biti svoja i završiti škole. Nitko od mene nije tražio niti da idem u vrt, niti da brinem o životinjama. Nisam željela biti ‘gospođa’. Trudila sam se raditi ono što sam znala i mogla. Ipak, bilo mi je neugodno otići po salatu ili mrkvu, znajući da se moja svekrva trudila oko toga, a ja ništa.”
Kaže, jednoga je dana sjela sa svekrvom na kavu, kako bi o svemu porazgovarale. “Pažljivo sam slušala njenu priču o teškom životu i kako nije mogla završiti školu jer je bila sluškinja. Nije ni mogla otići raditi u Njemačku, jer bi to značilo da mora ostaviti muža i djecu. Shvatila sam da iako u nekim stvarima neuka, ima toplo srce i ljubav. Godinama smo živjeli u zajedničkom kućanstvu. Iako je radila, često je čuvala svoje unuke i brinula o vrtu i cvijeću.”
Svekrva je u starosti postala bolesna i dementna, a naša čitateljica je dobila priliku uzvratiti joj za svo dobro koje je učinila za svog sina, snahu i unuke. “Svaki dan sam promatrala kako se polako gasi jedan život i kako ću uskoro izgubiti osobu koja mi je bila poput majke. Njegovala sam je i ugađala koliko sam mogla, a ona je bila tako zahvalna čak i za male stvari. Iako je imala samo dva razreda osnovne škole i teško se znala potpisati, znanje, mudrost i ljubav koje mi je ostavila u nasljeđe smatrala sam najljepšim darom koji sam dobila od žene koja je rodila mog muža. Kada je umrla, iza nje su u vrtu ostale ruže koje i danas cvjetaju i podsjećaju me na nju.”
“Sada sam ja svekrva. Na svoju snahu gledam kao na kćer. U mnogočemu je sposobnija od mene, ali me poštuje. Pomažem joj kad i koliko joj treba. Nas dvije nismo suparnice, nego jednostavno volimo, svaka na svoj način, istog čovjeka. Ne očekujem da me moja snaha dvori pod stare dane jer je ne smatram sluškinjom. Dogovorili smo se kao obitelj da, kada više ne budem mogla brinuti za sebe sama, smjeste me u dom. Svojoj snahi želim ostaviti u nasljeđe svoje iskustvo i ljubav prema obitelji. Možda će i ona gledati neke ruže poslije mene”, zaključuje naša čitateljica u ovoj lijepoj obiteljskoj priči.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
