U nizu pisama koje stižu u našu redakciju, još je jedno posvjedočilo da život nije uvijek pravedan, ali i da je važno znati što su pravi ciljevi. Iako ova baka piše da ne zna kako će dalje, čini nam se da je na pravom putu. Jer samo zahvaljujući njenoj podršci i ljubav, njezin unuk ima sigurno mjesto za odrastanje. Pismo prenosimo u cijelosti.
Ne znam kako početi, ali čitajući iskustva drugih baka, odlučila sam i ja podijeliti svoje. Sama sam nakon rastave i smrti oca moje djece, odgojila i školovala sina i kćer. Radila sam naporan posao. Srećom, imala sam neradne vikende i praznike.
Djeca su postala odrasla i svoji ljudi, ali ja ih nisam mogla stambeno zbrinuti. Bojala sam se da ne uđu u kreditno ropstvo. Živjeli smo, mogu reći, relativno skladno i skromno, ali nikada nismo bili gladni ili bosi. Situacija me natjerala da sam bila snalažljiva oko pripreme hrane. Dogodilo se da sam bila u zaostatku s plaćanjem režija, ali i to se polako rješavalo.
Mama, postat ćeš baka!
Sin je imao neke kratkotrajne veze, ali ništa ozbiljno. A onda se dogodio taj najsretniji trenutak kada je kći objavila da nosi bebu. Budući ujak i ja, konačno baka, plakali smo od sreće. Njezinom partneru to treće dijete nije izazvalo takve emocije, a ni drugoj baki, koja je rekla: “Meni to unuče ne treba jer ih već imam petero.” Otrpjela sam to. Prešutjela sam.
Rodilo se moje unuče. Otac je slavio prije rođenja, a ja sam je vozila u rodilište i iščekivala 15 sati sretnu vijest. Treći dan nakon poroda unuk je prebačen na dječju neonatologiju i operiran. Novi život dao mu njegov veliki Doki, kako ga i danas zove. Otac se samo kratko pojavio. Nije vidio bebu, niti razgovarao s liječnikom.
Nakon deset dana u inkubatoru, unuka su prebacili na odjel gdje je mogao biti uz majku. Uzimala sam bolovanja i svakodnevno obilazila kćer u bolnici. Dok bi ona protegnula noge, ja bih bila uz unuka. I ujak je svaki slobodan trenutak bio uz njih. Otac ih je u dva mjeseca obišao dva puta. Takva je situacija bila i s drugim unukovim operacijama, a bilo ih je dosta.
Doselila se… i odselila
Uvijek sam bila uz njih. Bilo mi je naporno, ali izdržala sam. Posljedice osjetim; što fizičke, što psihičke. Kći se sa svojim djetetom vratila k meni u stan, jer je tek tada shvatila da njezin partner nije obiteljski čovjek. Danas živimo nas troje u uvjetima za peteročlanu obitelj.
Nakon godina mira i sloge, kći mi je počela prigovarati da joj nisam dala dovoljno u životu. Uzela je dijete i otišla u stan koji sam naslijedila. Nepoznat kvart, bez ikakvog sadržaja za djecu. Dijete je patilo za bakom i ujakom, a nakon škole je provodilo vrijeme u kvartu sa svojim prijateljima, čekajući da da mama dođe s posla. Meni i ujaku zabranila je da vidimo dijete, a i njemu zaprijetila da ne dolazi k nama. Tri mjeseca smo preko ograde gledali našeg unuka, našeg nećaka.
Svakodnevno sam pokušala sa kćeri razgovarati, slala sam joj poruke, ali me je blokirala. Otac mog unuka bio je sretan što su se odselili od mene, nadao se da će se i on useliti u moje nasljedstvo. Srećom, moja kći nije mu to dozvolila.
Bako, hladno mi je
Odlučila sam stan prodati i kupiti novi u novogradnji i na taj ih način sigurno stambeno zbrinuti. Konačno je dozvolila djetetu da nas obilazi. Sve je više ostajao kod nas, sve je više otpora pružao majci. Pričao je da mu je tamo bilo hladno te da koji puta nisu imali što jesti. S tom boli ću otići u grob.
Sin se odselio. Sada moja kći i moj unuk žive sa mnom. Kći je shvatila da nemamo dovoljna primanja, ona i ja, da bismo živjele svatko u svojoj nekretnini. Unuk je već tinejdžer. Uživa u svom okruženju. Ujak i ja mu pomažemo u učenju, onoliko koliko znamo. Njegova majka radi, bavi se većinom sama sa sobom – kao da je slobodna. Ne znam kada se zadnji puta nasmijala u mom prisustvu.
Kada sam operirana, ni vrata moje sobe nije otvorila, a kamoli pitala kako sam i treba li mi što. Operirala sam zloćudan tumor, a rekla mi je da glumatam. Ljeti odvedem unuka po dva mjeseca na more. Naime, pomažem prijateljici oko turista. Kćeri dajem slobodu. Vikendom joj se isto maknem.
Otac ne vidi dijete po četiri tjedna, niti ga zove. Sjedi u kafiću nasuprot igrališta, a i tada rijetko pozove sina. Druga baka ga vidi isto mjesečno jednom. Nikada svoje unuče ne trujem protiv oca ili druge bake. Odrasti će uz mene, a njemu će ostati bakina nekretnina s kojom može raspolagati. Baka ga je osigurala.
Griješila sam
Sada vidim da sam griješila, jer sam uvijek ja bila ta koja je, uz posao, doma spremala, kuhala, prala, peglala, bila muško i žensko u našoj maloj obitelji. Kći bezbrižno ode na posao, na svoje aktivnosti, druženje s prijateljicama, a baka je tu za njezino dijete. Sve više se pokazuje koliko unuk malo dobije majčine ljubavi. Počeo se žaliti, frustriran je i razdražljiv. U najgorim je godinama, treba mu roditeljska ljubav, a oni to ne vide. Ne znam kako dalje, ali znam da ujo i ja nikad nećemo štedjeti na ljubavi, pažnji i brizi za to dijete.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo.
