U hrvatskim medijima malo je toga zabilježeno o privatnom životu i živopisnom djetinjstvu pjevača Massima Savića koji je s majkom živio u nekoliko zemalja pa čak i na nekoliko kontinenata. Italija je, kazao je to za televiziju Pink prošle godine, njegova druga domovina.
“Imam pravo na talijansko državljanstvo, ali ga nisam uzeo. Jako mi je je bilo lijepo kod djeda Giovannija i bake Ane u Aversi pored Napulja. Godinu i pol sam bio kod njih i u Milanu prije nego smo otišli u Australiju.“
Majka Elda je, ispričao je Massimo, bila avanturističkog karaktera. Bila je jedna od devetero sestara i braće koji su bili razasuti po svijetu. “Moju majku su tada pozvale njene dvije sestre da se okuša u životu u Australiji. Tamo mi je bilo jako lijepo. Iako mi je Italija najljepša.”
O putu u Australiju je rekao: “Tada je bio zatvoren Sueski kanal pa je brod na kojem smo bili majka i ja dugo putovao; Genova, Messina na Siciliji, Malta, Gibraltar, izlaz iz Gibraltara, Kanarsko otočje, oko Afrike… Sjećam se maskenbala i gađanja jajima na palubi na ekvatoru. Išli smo oko Rta dobre nade, malo Durban… Sjećam se da je nekom gospodinu pozlilo pa smo skrenuli u Indiju, potom smo otplovili za Perth. U Sidneyu sam dvije godine išao u školu.”
Limuzina s darovima
Posebno su mu teški trenuci bili kada su mu se rastali majka Elda i otac Sergio. “No nisu bili tako teški da bi ostavili traga na meni. Bio sam vrlo zreo u shvaćanjima, znao sam da su stvari privremene, da vrijeme prolazi, da ja rastem i da će sve biti dobro”, dodao je.
Odnos majke i oca opisao je turbulentnim, romantičnim i čudnim. Upoznali su se kada je majka, inače medicinska sestra, došla posjetiti brata na zagrebačkom Rebru. “Oni su se upoznali kada je on bio slijep prije njegove operacije za koju se mislilo da je neće preživjeti. Otac je oslijepio na Visu, jer je bio kurir Glavnog štaba. Bio je vrlo oblikovani mladi partizan. Kad je bilo bombardiranje Visa, kad su mislili da je Tito na Visu, geler ga je pogodio i ukliještio mu je očni živac. Nije vidio do 1961. godine.”
“Doslovce su se sudarili na hodniku u bolnici, a potom su se susreli u kapelici na molitvi. Prije operacije rekao je mojoj majci: ‘Mogu li vas posjetiti kada progledam pa da se vjenčamo?’ Uz vrlo jaku dioptriju progledao je, javio se majci 1961. godine telegramom i oni su se vjenčali. Na kraju ih je rastavila bolest, kada su mu dijagnosticirali leukemiju. Jednostavno se uplašio i samo otišao. Neko vrijeme nismo ni znali gdje je, a onda smo doznali da živi s nekom ženom. Ne bilo kojom, već onom koja također umire od raka. Kao da je želio ići na groblje slonova, ali sa istima kao što je on. Strašno ga je pogodila ta bolest”, kazao je.
Kroz razgovor se prisjetio i kako mu je otac za rođendane poklone slao limuzinom u rudarsku Rašu u Istru. “Uvijek je pazio da na moj rođendan avangardno pred našu kuću dolazi limuzina s darovima.”
