Iako je proizvodnja umjetnog cvijeća zadnjih desetljeća poprilično napredovala, takozvani trajni aranžmani i dalje su povod za rasprave o ukusu. Je li takovo cvijeće bogu milo, zapitala se i jedna čitateljica Glasa Koncila.
“Svjedočila sam jednoj misi u susjednoj župi, gdje je na oltaru bilo umjetno cvijeće. Postoje li jasne upute kako cvijećem ukrašavati crkve ili je to ostavljeno na samovolju onih koji to čine jer mi se takvo kićenje umjetnim materijalima ne čini baš primjerenim?” napisala je ova zabrinuta vjernica.
“Cvijeće u liturgijskom prostoru postaje ‘poput poetike liturgijskih boja u obrednom vremenu’, a i jedno i drugo treba ‘sačuvati trijeznost i eleganciju, uvijek odražavajući svadbenu božansko-ljudsku gozbu’. Cvijeće u liturgiji ‘nije stavljeno tek da bude cvijeće, jer bi ono trebalo odražavati stvoreni i otkupljeni svijet, sklad svemira pomirena s Bogom'”, odgovara Glas Koncila pozivajući se na liturgičara mons. dr. Ivana Šaška.
“Čini se da plastičnomu cvijeću na oltaru ipak nije mjesto, premda ga se može vidjeti ne samo u nekim kapelama, nego i u crkvama, o čemu i Vi pišete. Pri tome treba ponajviše voditi računa da ‘cvijeće u liturgiji pripada više molitvi nego dekoraciji’, pa je onda i pripravljanje cvjetnih aranžmana za liturgiju ‘cvjećarska umjetnost koja se ne može olako povjeriti bilo komu u vjerničkoj zajednici’, nego taj posao pripada ‘službenicima’ za liturgiju’, a cvijeće je ‘klanjanje, hvalospjev, prinos i zahvala’. ‘Poput svijeće koja gori i onda kada više nismo prisutni na mjestu molitve, i cvijeće produžuje molitvu i postaje ‘spomenom’ jednoga trenutka spasenja’, piše mons. Šaško i dodaje da nas cvijeće ‘upozorava na darovanost, a i njegova ljepota, nenapadna i uravnotežena, jest govor vjere u kojem liturgija zahtijeva prelazak iz moga svijeta susreta s Bogom u naš svijet slavlja spasenja’, pri čemu je jasno da mons. Šaško – kada govori o cvijeću na oltaru i u liturgiji – ne misli na plastično cvijeće”, prenosi Glas i zaključuje:
“Osim toga dodajmo da Opća uredba Rimskoga misala u broju 117 ne spominje da bi na oltaru trebalo biti cvijeće, nego ističe da oltar treba prekriti barem jednim oltarnikom, da se na njemu trebaju postaviti barem dva svijećnjaka s upaljenim svijećama te ‘križ s likom raspetoga Krista’. Na oltar se može položiti i evanđelistar, ‘knjiga različita od knjige s drugim čitanjima’. Međutim u broju 305 piše: ‘U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.'”
