Gospođa Darinka više ne izlazi iz stana: ‘Nakon supruga ostala je samo bolna samoća’

Ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom razvijenom svijetu – usamljenost starijih osoba sve je veći javnozdravstveni problem. Umirovljenje, udovištvo, gubitak profesionalne društvene mreže i loše fizičko zdravlje samo su neki od uzroka usamljenosti u trećoj životnoj dobi. Pri tome treba imati na umu da usamljeni seniori, prema američkoj organizaciji Ageing Care, imaju 59 posto veće izglede za pogoršanje fizičkog i psihičkog stanja u odnosu na njihove vršnjake koji se ne osjećaju usamljeno.

Jedna od onih koji znaju što je to usamljenost je i gospođa Darinka Matošić. Neopisivo su dugi dani ovoj 92-godišnjakinji koja, dok nije postala udovica, nije ni slutila koliko samoća može biti nepodnošljiva.

“Odrasla sam u Legradu, kao jedinica u obitelji majke domaćice i oca krojača, koji je u kući imao trgovinu i radnju. Kod nas su se uvijek okupljali ljudi, od jutra do sutra. Kad sam završila četvrti razred, a bilo mi je svega 10 godina, morala sam dalje u Koprivnicu, pa su me roditelji dali u đački dom, odnosno konvikt kod časnih sestara. I tijekom srednje ekonomske u Zagrebu bila sam u domu, među vršnjacima, a bila sam tako pedantna da su me postavili i za higijeničarku. Znala sam svirati i klavir i harmoniku, meni nikad nije moglo biti dosadno”, ispričala je.

Nakon srednje škole počela je raditi u kotaru (nešto kao danas županijska uprava ) u Pregradi. Ubrzo, već s 19 godina, upoznala je supruga Jerka. “U 63 godine braka bili smo nerazdvojni, no ujedno i otvoreni prema svijetu – družili smo se s prijateljima, nas čak sedam parova, išli u kino, kazališta i pretplaćivali se na koncerte u Lisinskom. Boravili smo rado i u našem vinogradu na Harmici i na imanju u mom Legradu, kao i u njegovoj Dalmaciji. I putovali smo dosta”, prisjetila se sjetno. Potom je tiho nastavila: “Nisam znala biti sama. Kad je moj miško, kako sam ga zvala, umro, doživjela sam šok, nastupila je strašna praznina, samoća na koju nisam bila navikla. Ni smrti se više ne bojim, samo čekam da me ovaj gore pozove Jerkiću mom.”

Bio je to brak za poželjeti

Pitala sam je potom što joj znače nebrojene figurice poslagane na dasci od lamperije, i to s obje strane. “To su uspomene od kojih danas živim, evo svaka stvarčica ima svoju priču, sve smo ih donijeli s naših putovanja – iz Bugarske, Mađarske, Austrije, Slovenije, Turske… pa kako su predugi moji samački dani, znam tako ići od suvenira do suvenira, stati uz svaki i prisjećati se naših lijepih trenutaka”, priča mi i briše suze dok govori o sretnim minulim danima.

Pokazuje potom na otvoren prozor. “Ovo je cijelu jesen i zimu moj jedini doticaj sa svijetom. Ne izlazim, jer ne vidim zbog žute pjege na očima. Mislim da je to s vidom nasljedno, moja mama pred kraj života isto nije vidjela”, kaže mi. Hranu i potrepštine, priča već malo veselijim glasom, donosi joj sin Zvonko koji povremeno navrati kod nje, a svijetla su joj točka i posjete 30-godišnje unuke Tee, na koju je iznimno ponosna.

Izvrsno pamćenje

Pamćenje ju nevjerojatno dobro služi, sjeća se čak i da je na dan kad je prije 72 godine upoznala supruga, nosila bijelu angora vesticu. “Kotar gdje sam radila poslao me na doškolovanje, tada se to zvalo kurs, i bili smo smješteni u hotelu u Stubičkim toplicama, u kojem je Jerko radio. Navečer smo imali ples i sjećam se da mi je prijateljica rekla da me jedan dečko stalno gleda, a ja sam je pitala je l’ visok i crn jer ne želim niskog i plavog, kao što sam ja. Ona je samo kimnula i doista, kad sam se okrenula i pogledala ga, to je bilo to. Zauvijek”, ispričala je o prvom susretom sa osam godina starijim suprugom.

S njim je, protkala je nježne misli kroz cijeli naš višesatni razgovor, živjela život pun sloge, razumijevanja i poštovanja. “Kad smo objavili da ćemo se vjenčati, ja sam tek upisala studij ekonomije, a on prava. Moji su roditelji bili izvan sebe, teško su se pomirili s tim zbog faksa. No, mi smo se ipak oženili i nastanili se u Stubičkim toplicama. Bile su to dvije najsretnije godine naših života, a onda smo preselili kod svekrve u Zagreb, našli tu poslove. To nije dobro završilo, sa svekrvom je bilo problema pa smo pronašli stan na Gornjem gradu gdje živim i danas”, pričala je i dodala da im se nakon četiri godine braka rodio sin Zvonko, a ona prestala raditi na tri i pol godine, što joj je kasnije ipak nedostajalo za puni staž i bolju mirovinu.

U mirovini je već 37 godina

“Jerko, kako je osam godina stariji, već je bio u punoj mirovini, pa me nagovorio da odem u prijevremenu na što sam pristala. Imala sam 55 godina i 32 godine staža”, prisjetila se s matematičkom preciznošću, ta i radila je kao direktorica financija u istaknutim tvrtkama, primjerice u Tvornici cipela Astra, a potom i u Sindikatu u Šubićevoj. Naime, i ona i suprug vanredno su uspjeli završiti fakultete – on pravo, ona financije na ekonomiji. “Na poslu sam bila zahtjevna, stroga i pravedna, direktori su znali da kod mene ne mogu muljati s lovom, na ništa se nisam dala nagovoriti, a bilo je pokušaja. I Jerko me znao pravno savjetovati”, rekla je.

Puno se radilo, govori mi, ali su si mogli priuštiti i dadilju odnosno spremačicu, koja živjela u djevojačkoj sobici. Putovali su, kaže nadalje, i ništa im nije nedostajalo iako su oko nekih materijalnih stvari oboje bili skromni. Pokazuje mi potom perilicu posuđa koju su – sjeća se točno godine 1987. – kupili “na konsignaciji”, baš kao i frižider. “Mašina mi se pokvarila prije nekoliko godina, neću je više popravljati za ova dva tanjura što ih zaprljam u danu. A frižider još uvijek izvrsno radi, evo 35 godina isti”, otvara ga i pokazuje mi ostavljajući me u nevjerici.

Naglasila je potom i da se sa suprugom nikad nije teško posvađala. “Pokefali bi se jedino oko sina, muž je bio strog, tako odgojen, a ja sam onda dijete branila, znate i sami kakve sve faze prođu djeca i kasnije tinejdžeri. Oko ničeg se drugog nismo sukobljavali, poštovao me silno, priređivao mi mala iznenađenja, a čak i u poznim našim godinama kad je već nestalo strasti, on je i dalje svaku noć stavljao ruku na moje rame”, iskreno je ispričala.

Ljeta su podnošljivija

I dok joj se ovi jesenji dani teško vuku, njezina su ljeta, priča mi dalje, ipak malo podnošljivija, u travnju ju sin odveze u rodnu kuću u Legrad i tamo, unatoč slabom vidu, uspije svaki dan izaći pred kuću, čak si i malo povrća posadi. “Tamo malo živnem, a i dođu mi nedjeljom sestrične Ljubica i Ruža, kao i prijateljica Iva, pa mi malo razbiju samotne dane. A i ono malo prirode što vidim, liječi me. Kad se s jeseni vratim u zagrebački stan i znam da neću izaći do proljeća, samoća opet počne jače boljeti. A da samoća boli, to nitko ne razumije”, kaže mi i dodaje da njezine prijateljice više nisu među živima, prije su se posjećivale.

Liječniku nije bila barem četiri godine, iako ju muče čir na dvanaestercu i gastritis, ali ništa strašno, kaže “podnošljivo je”. Otkako je suprug preminuo obuzima je tuga i ne spava dobro pa povremeno popije tabletu za smirenje, no druge lijekove ne uzima.

Na pitanje kako krati samotne zagrebačke dane odgovara da joj društvo, osim ptičica na grani ispred prozora, pravi i. 1. program Hrvatskog radija, tu i tamo kakav koncert na televiziji, te krunica. “Već u 6 ujutro palim radio, imam emisije koje redovito pratim. Navečer pak molim krunicu, osobito sada kad su listopadske pobožnosti. Svake nedjelje slušam misu na TV-u, a ako najave kakav koncert, onda ostajem budna i nakon deset sati navečer”, povjerila mi je gospođa Darinka te me potom ispratila riječima: “Hvala vam što ste mi ovako lijepo skratili ovaj dan.”

U posjeti kod gospođe Darinke iz uredne sam bilježnice prepisala i najdražu njezinu pjesmu – pisala ih je, naime, dok je još vidjela. Svaka riječ odražava bol zbog gubitka supruga, a kroz retke se provlači samoća.

Dragom suprugu

Leptiriću moj
Odletio si
Vratit ćeš se
U vrt moj
Na šareno cvijeće
Gdje te čekam
Svaki dan
Reci da li ćeš biti
Nježan bijel ili
Protkan bojom
Crvene ruže
Kao tvoja ljubav
Miškiću moj

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.