Usamljeni zajedno: Starci umiru sami u stanovima, susjedi ni ne primjećuju da ih nema

S vremena na vrijeme Hrvatsku prenerazi vijest da je truplo nekog starca ili starice pronađeno nakon što se godinama mumificiralo ili raspadalo u stanu, najčešće u stambenoj zgradi. Kako je moguće da nitko svo to vrijeme nije pokucao usamljenoj baki na vrata? Što je s obitelji? Zar su ostali stanari slavili Božiće i Nove godine, potpunoma nesvjesni da je možda iza zida beživotno tijelo starca kojeg nisu vidjeli godinama? Pitanja su to koja često postavljaju naši čitatelji u reakcijama na vijest poput one iz zagrebačkog Savskog gaja.

A prema toj vijesti, stanari zgrade dignuli su zagrebačku policiju na noge. Svoju susjedu, 83-godišnju A. K., nisu vidjeli više od godine dana. Razlog pozivanja policije nije bio njen nestanak, već su to bili golubovi koju se se nastanili na njenom balkonu pa su radili nered. Neugodan miris iz tog stana nitko nije osjetio. Nesretna žena umrla je uz prozor na koji je, pretpostavlja se, pokušavala staviti zavjesu. Gubitak ravnoteže, čini se, bio je koban pa je nesretna žena pala i umrla. Sudeći prema svemu, vremešna umirovljenica rodom iz Zagorja, umrla je u kasnu jesen 2018. godine kada su je susjedi zadnji put vidjeli, a ekipa za očevid u stan je ušla u ožujku 2020. godine.

Tu je i splitski slučaj u kojem je dva mjeseca u stanu ležalo mrtvo tijelo 94-godišnjaka. Šokantno, pokazalo se da je uz njega živio 55-godišnji sin. Policiju su na kraju u prosincu 2020. godine zvali stanari zgrade, govoreći da se iz stana širi nesnosan smrad te da ni oca ni sina već duže vrijeme nisu vidjeli. Tijelo mrtvog čovjeka je izneseno iz stana u gotovo raspadnutom stanju. Pravi problem je što su i pokojnik i sin pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, pa se nameće pitanje kako je moguće da ih nitko, s obzirom na čitavu obiteljsku situaciju, u ova dva mjeseca nije na bilo koji način kontaktirao, nazvao ili obišao.

Kako je moguće da se to događa usred velikih gradova kao što su Split i Zagreb? Znanstvenici kažu da su upravo takve situacije svojstvene velikim gradovima pa sve opisuju sintagmama “urbana izolacija” i “socijalna izolacija”. I usamljenošću kao posljedicom istih.

Nekadašnji procvat industrijalizacije doveo je do migracije ljudi iz ruralnih naselja u urbana područja. I danas brojni mladi ljudi odlaze u veće gradove kako bi studirali, a mnogi od njih zauvijek ostali ili otišli u čak veće gradove. Pustošenje sela trajan je proces koji je na našim područjima uočljivi no ikada, a život se sve više sabija u stambene blokove i nebodere. Prvi susjedi u ruralnim sredinama često su udaljeni kilometrima, pa ipak znaju tko je u kakvom poslu, koga su posjetili rođaci ili komu treba pomoći i odvesti ga liječniku. Istovremeno u gradovima susjedima “hodamo po glavi”, svakodnevno s njima dijelimo dva kvadratna metra lifta, stubišta, parkirališta… Pa ipak, ova nova situacija nije zbližila ljude koji sada žive u neposrednoj blizini jedni drugih u visokim zgradama, ali jedva da znaju kako se zovu, žive li sami, trebaju li pomoć.

Umirovljenici su osjetljiviji na urbanu izolaciju

Chris Webster sa Sveučilišta u Hong Kongu i njegovi kolege analizirali su podatke o zdravlju gotovo 406.000 ljudi u 22 britanska grada i usporedili su ih s detaljnim podacima o njihovom okruženju, poput njihove blizine prometnim cestama i zelenim površinama. Otkrili su da se samoprocijenjena usamljenost ljudi povećala za 2,8 posto za svakih dodatnih 1.000 stambenih jedinica unutar jednog kilometra od njihovog doma, dok se njihova samoprocijenjena društvena izoliranost povećala za 11,4 posto. Znanstvenici su razmatrali brojne faktore; uključujući dob, zdravlje i socioekonomski status, otkrivši da su učinci bili izraženiji kod muškaraca i umirovljenika.

U usporedbi s njihovim kolegama koji žive u rjeđe naseljenim područjima, muškarci u najgušćim četvrtima imali su 23,5 posto veću vjerojatnost da će prijaviti usamljenost, dok su umirovljenici u najgušće naseljenim područjima imali 17,4 posto veću vjerojatnost da će to učiniti. Urbana izoliranost i usamljenost su toliko endemski raspoređeni da se može otkriti njihov obrazac i izmjeriti ih, zaključili su znanstvenici.

“Protočne” zgrade

Opasnost ovakve situacije posebno je vidljiva u dinamikama stambenih zgrada gdje brojni starci žive sami, često i kao jedini preživjeli u obiteljima, dok se oko njih  kao na traci izmjenjuju mladi ljudi, parovi s djecom, studenti, privremeni radnici u gradovima, najčešće kao podstanari…

Zajedno usamljeni, riječi su s kojima neki opisuju takav život lišen druženja sa susjedima i realnim nepostojanjem zajednice u onome što bi lokalna zajednica u najužem smislu trebala biti. Teško je povjerovati da itko može biti usamljen u gradu, okružen milijunima ljudi. Ali urbana usamljenost je stvarna, pogotovo ako se radi o starijim ljudima, i u središtu je zdravstvene epidemije.

Osim što dovode do ovakvih ekstremnih slučajeva s početka ove priče, usamljenost i društvena izolacija kod starijih osoba ozbiljni su rizici za javno zdravlje koji pogađaju značajan broj ljudi i izlažu ih riziku od demencije i drugih ozbiljnih zdravstvenih stanja.

Društvena izolacija je opasna

Izvješće američke Nacionalne akademije znanosti, inženjerstva i medicine (NASEM) ističe da se više od jedne trećine odraslih u dobi od 45 i više godina osjeća usamljeno, a gotovo jedna četvrtina odraslih u dobi od 65 i više godina smatra se društveno izolirano. Starije odrasle osobe izložene su povećanom riziku od usamljenosti i društvene izolacije jer je vjerojatnije da će se suočiti s faktorima kao što su život u samačkom kućanstvu, gubitak obitelji ili prijatelja, kronične bolesti i gubitak sluha.

Usamljenost je osjećaj da ste sami, bez obzira na količinu društvenog kontakta. S druge strane, socijalna izolacija je nedostatak društvenih veza. Socijalna izolacija može kod nekih ljudi dovesti do usamljenosti, dok se drugi mogu osjećati usamljeno, a da nisu društveno izolirani.

Iako je teško precizno izmjeriti socijalnu izolaciju i usamljenost, postoje jaki dokazi da su mnoge odrasle osobe u dobi od 50 i više godina socijalno izolirane ili usamljene na načine koji ugrožavaju njihovo zdravlje. Novija istraživanja su otkrila da:

• Socijalna izolacija značajno povećava rizik od preuranjene smrti od bilo kojih uzroka. To je rizik koji se može mjeriti s rizikom pušenja, pretilosti i tjelesne neaktivnosti. Osim toga, socijalna izolacija bila je povezana s oko za polovicu većim rizikom od demencije. Loši društveni odnosi (karakterizirani socijalnom izolacijom ili usamljenošću) povezani su s 29 posto povećanim rizikom od srčanih bolesti i 32 posto povećanim rizikom od moždanog udara.
• Usamljenost je bila povezana s višim stopama depresije, tjeskobe i samoubojstava. Usamljenost među pacijentima sa zatajenjem srca povezana je s gotovo 4 puta većim rizikom od smrti, 68 posto povećanim rizikom od hospitalizacije i 57 posto povećanim rizikom od posjeta hitnoj službi.
• Dostupna istraživanja pokazuju da posebno izolirane i usamljene  ranjive starije osobe, uključujući imigrante; lezbijske, gej, biseksualne i transrodne (LGBT) populacije; manjine; i žrtve zlostavljanja među starijim osobama.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.