Ksenija Španec: ‘Nakon pedesete žene za društvo postaju nevidljive’

Je li žena nakon pedesete godine za društvo doista nevidljiva? Mnoge će žene potvrditi da su imale upravo takav osjećaj nakon što su proslavile 50. rođendan. Jedna od njih je i fotografkinja Ksenija Španec koja se tom temom bavila kroz ciklus fotografija nazvanih “Kako sam postala nevidljiva”, a koje su prikazane u sklopu izložbe “Utkano pod kožu” u Galeriji Događanja na zagrebačkoj Peščenici.

“Ideja o ciklusu ‘Nevidljiva žena’ došla je posve spontano. Kad su me pozvali da sudjelujem na zajedničkoj izložbi, mogla sam jedino to raditi jer me to tada okupiralo. Nakon što sam došla u određene godine, kao da su me ljudi počeli manje primjećivati. Da se razumijemo, ne trebam ja nikoga da me primjećuje, ali je odnos ljudi prema meni drugačiji sada kad, recimo, imam sijedu kosu, nego što je bio prije. Ja sam se sama morala s time pomiriti i to jednostavno izbaciti iz sebe”, opisuje nam gospođa Ksenija odakle inspiracija za ciklus fotografija.

“Vjerojatno ću i dalje raditi na toj temi, ali na drugačiji način jer sada sam mirna. Sada sve prihvaćam, sredila sam si misli i osjećaje i to je to. Ako je moj odnos prema nečemu drugačiji, onda će biti drugačija i umjetnička manifestacija. A sada je osnovni osjećaj prihvaćanje. No kad je sve počelo, bilo je tu različitih faza od negativnih misli pa nadalje. No malo po malo, došlo je do prihvaćanja nove situacije u čemu su mi puno pomogle priroda i šuma koju obožavam i koja me smiruje”, kaže Ksenija.

Pitanje prolaznosti

Izložbu “Utkano pod kožu”, u sklopu kojeg su prikazane i fotografije Ksenije Španec, inicirale su Ivana Ognjanovac i Mara Šuljak. Izložba pokazuje radove šest autorica kojima je zajedničko to što pokušavaju spojiti tradicionalni medij izražavanja s onim suvremenijim, digitalnim.

“Svaka od nas predstavila se s onim što ju je najviše okupiralo u to vrijeme – ili ubilo u pojam ili otvorilo nove perspektive. Ono što je mene u tom trenutku jako mučilo i oko čega sam vodila neku svoju unutarnju borbu bila je korona, gubitak posla i neizvjesnost. Mislim da sam dosta empatična i sve me dosta pogađa. Nekad mi treba malo više vremena da to provarim u sebi i da se stabiliziram u toj novoj situaciji. Kad sam ostala bez posla u koroni – za što sam djelomično i sama kriva jer je odlazak bio moj izbor – puno sam šetala šumom. Tto me uvijek smiruje. Mučila me ta moja prolaznost. Vidite koliko se mijenjate. Moje su me bivše kolege stalno pitale zašto se ne pofarbam i zašto sam tako sijeda. No ja sam takva da odbijam ono na čemu netko jako inzistira. To je bio moj izbor i ne moram se nikome opravdavati ako ne želim bojati kosu. Moj je izbor da prihvatim te promjene. Ne radim ništa osim da održavam svoje zdravlje. Borila sam se sama sa sobom i s tom odlukom i pitala se jesam li dobro odlučila. Mogla sa obojati kosu i napraviti još štošta kako bih izgledala mlađe, ali to nije moj đir. Ja to ne želim, mene to ne zanima. Ne želim provoditi vrijeme pokušavajući izgledati mlađe, jer to jednostavno nisam ja”, kaže Ksenija.

Odnos prema starenju među umjetnicima ipak je malo drugačiji jer je umjetnicima ipak lakše prebroditi sve nedaće, pa i starenje.

“Kao prvo, ja ne znam jesam li ja umjetnica jer sam samouka i radim iz svoje osobne potrebe za umjetničkim izražavanjem. A starenje se samo uvjetno može nazvati nedaćom jer se radi o nečem posve prirodnom. Zapravo, starenje bi trebalo smatrati privilegijom jer mnogi nisu uspjeli ostarjeti. Umjetnost pomaže u prihvaćanju sebe i onoga što vam se događa i onoga što se događa na globalnoj razini. Ako se bavite nečim što vas muči, na neki način vam umjetnost pomaže da to prebrodite. Mislim da je i obaveza ljudi koji su senzibilni i imaju se potrebu izraziti, reći nešto o tome. Kad hodate gradom i srećete ljude, ne znate što neki čovjek nosi u sebi. A zapravo smo svi jako slični i sve nas muče isti problemi. I kad bi stali i porazgovarali s nekim, vidjeli biste da je sve isto. Kad netko progovori o tome što ga muči, mislim da na taj način pomaže i ostalima. Mislim da bi ljudi trebali puno više pričati. Ljudi jesu kreativni sami po sebi i trebali bi smoći hrabrosti izraziti se i onda to pokazati. Bez obzira kako to izgledalo. Ja mogu nacrtati nekakvu glavu koja izgleda kao krumpir, ali nema veze – imam se potrebu izraziti i trebam to činiti. Ljudi bi trebali više razgovarati, više se izražavati i biti ljubazniji jedni prema drugima. Mislim da umjetnost jako puno pomaže da se neke stvari prebrode i da se nešto kaže”, kaže Ksenija.

Ljubav prema analognoj fotografiji

Ksenija Španec se bavi fotografijom još od 2005. godine. Počela je, kaže, kad su djeca malo poodrasla i kad je počela nalaziti malo više vremena za sebe i svoje potrebe. Uvijek fotografira ono što je u tom trenutku ili oduševljava ili muči.

“Ništa mi ne znači samo klikati nasumično po ulici. Volim napraviti ono što neki zovu projekt. To su zapravo teme koje me okupiraju. Recimo, tema koja me uvijek okupira i oduševljava su cvijeće i biljke. Sad baš i nemam puno vremena za odlazak u prirodu, ali zato odem na balkon, stavim fotopapir, poslažem gore cvijeće i pustim da se samo snima – pa što već ispadne na suncu. Uvijek se rado vraćam cvijeću koje radim u crno-bijeloj tehnici i koje kao da izlazi iz mraka i na neki način kao da postaje skulptura. Uvijek me iznova oduševljava nešto što ja vidim, prikazati kroz fotografiju”, opisuje Ksenija svoj umjetnički način.

Tijekom pandemije, napustila je posao na kojem je radila čak 35 godina za što kaže da je doista previše.

“Pomalo sam gubila samu sebe i samopouzdanje. Upala sam u kolotečinu. No kad sam otišla, rekla sam si: ‘U redu, nekako će već biti.’ Tako sam počela raditi u službi za korisnike jedne tvrtke za talijansko tržište. Na novom poslu sam puno učila. Do tad nisam ni znala da mogu tako dobro komunicirati s ljudima na talijanskom jer sam taj jezik do tad koristila tek usput. Naučila sam mnoge stvari koje nisam mislila da hoću s obzirom na moje godine i samopouzdanje. Jako sam zadovoljna što je sve tako dobro ispalo i sad vidim da još jako puno toga mogu. Čovjek sve može samo se mora upustiti u avanturu. Ja pripadam onoj generaciji kojoj je bilo najvažnije negdje se zaposliti i onda izgurati do penzije. No ja sam se uspjela otrgnuti od toga. Mislim da sam i zbog korone počela drugačije gledati na neke stvari.
Presložila sam si prioritete”, kaže Ksenija.

Dostupno znanje

Što se fotografije tiče, Ksenija nikada nije išla na neki tečaj ili u školu fotografije, no kako kaže, danas je znanje dostupnije nego ikada i mnogo se toga može naučiti na Youtubeu.

“Znanje je danas jako dostupno i lako možete doći do svake informacije koja vas zanima. I ja sam tako radila. Kad sam vidjela neku fotografiju koja mi se sviđa, istraživala na koji način je čovjek došao to te fotografije, što je napravio? Svaki odgovor možete pronaći. Do nekih je malo teže doći, ali ipak sve na kraju nađete”, kaže Ksenija.

Kad je počela fotografirati, koristila je digitalni fotoaparat. No ubrzo joj se počelo činiti da se tako načinjene fotografije samo gomilaju i nema neke povezanosti s njima.

“Super je moderna tehnologija i sve se može kombinirati, kao u projektima koje sada planiram, ali na početku se nisam mogla povezati s digitalnom fotografijom. Ne mogu reći zašto. Možda zato što sam više osoba koja voli nešto taktilno, a ne nešto virtualno – iako se snalazim i u tom svijetu. Ali da bih potpuno izrazila ono što osjećam i što me okupira, bilo mi je potrebno nešto što ću osjetiti na drugi način. I to sam našla u analognoj fotografiji. Čak idem tako daleko da koristim običnu limenku u kojoj sam probušila rupicu i stavim fotopapir i snimam. Idem do krajnjih granica. I dio fotografija koje su se mogle vidjeti na izložbi, bile su napravljene camerom obscurom. Dio fotografija je bio napravljen i skenerom. To je bilo prvi put da sam se koristila skenerom. Dakle, koristim ono što mi je u tom trenutku potrebno da bih se izrazila – bio to skener ili samo fotopapir, apsolutno nema veze”, kaže Ksenija.

Kad je tek počinjala fotografirati, to je bilo samo amatersko škljocanje, kaže. No onda je shvatila da joj treba nešto što će joj dati vremena za razmišljanje – a analogna fotografija je upravo takva.

“U analognoj sam se fotografiji brzo našla, ali treba reći da tu rezultati ne dolaze odmah. No nekako mi to produljeno vrijeme odgovara. Sad već doma imam i tamnu komoru pa sama izrađujem fotografije i to mi se jako sviđa. Volim biti gospodar svoga rada u smislu da sam prisutna od početka do kraja. Ne želim na USB sticku odnijeti fotografije na izradu u neki laboratorij. Iako je i to moguće i to ponekad radim, no ovo je nešto čemu inače težim. Umjetnost se ne može požurivati i to je nešto što sam sama osvijestila. Povezujem se emotivno s tim svojim analognim aparatom. To je nekako vaš produžetak. S digitalnim se nisam mogla povezati, iako i on ima neke svoje prednosti. Na koncu ćete najviše koristiti ono s čime se uspijete povezati, pa ja i dalje preferiram analogni fotoaparat. Naravno, i dalje slikam i običnom mobitelom, ali s tim fotografijama ništa ne radim i na kraju ih najčešće izgubim”, kaže.

Upravo se vratila s putovanja po Irskoj gdje je, kako kaže, “kao luda” fotografirala camerom obscurom.

“Namjerno nisam ponijela niti jednu drugu kameru. Dakle, to je jedna drvena kutijica s malom rupicom s kojom sam fotografirala irske pejzaže. Jučer sam razvila prvi film i jako sam zadovoljna. Slike su također crno-bijele. No ne znam što ću s tim fotografijama. Imam puno fotografija različitih tema koje stoje i čekaju neku priliku. Trebala bih se možda početi prijavljivati na neke natječaje. Dosad sam sve izložbe radila na poziv.”

Što se uzora u svijetu fotografije tiče, kaže kako je u početku jako voljela uličnu fotografiju.

“Kasnije sam sve više išla u neku apstrakciju. Volim japansku fotografiju. Volim fotografije Slavke Pavić, naše poznate fotografkinje. Ona je, da tako kažem, kriva što sam počela slikati analognim fotografijama. Kad sam prvi put vidjela njezine fotografije, sjećam se da sam pomislila: ‘Oh, pa kad ću ja tako fotografirati?’ U svakom slučaju volim dobru fotografiju”, kaže Ksenija Španec.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.