S odlaskom u mirovinu prije nešto manje od dvije godine Sonja Kraljić (63) napokon je dočekala dovoljno vremena za sve svoje gušte koji život čine šarenijim. Po prirodi znatiželjna i vedra duha nedavno je tako u sklopu programa “Aktivno proljeće za treću dob” u organizaciji Centra za kulturu Susedgrad sudjelovala u edukativnoj šetnji Podsusedom, dijelu zagrebačkih događanja na tragu globalne inicijative Jane’s Walk. Ideja je prilično jednostavna, na osnovu mapiranja određenog područja obići neke od zanimljivosti urbanih mikrolokacija.
Poput turista u šetnji Podsusedom
Gospođa Sonja i inače je sa suprugom često na stazama po obroncima najzapadnijeg zagrebačkog naselja, osobito zimi kad je blizina domu jedna od njihovih glavnih prednosti. Priroda je u ovo doba posebno živopisna, pa su tijekom šetnje uživali u rascvjetanim proljetnicama pod srednjovjekovnim ostacima grada Susedgrada. U krošnjama još nema toliko lišća pa se može uhvatiti predivan pogled koji preko obližnjeg Orešja i Rakitja puca daleko sve do slovenskih Mokrica.
Ovaj put zanimalo ju je što još može saznati o Podsusedu a da dosad nije otkrila u literaturi, primjerice iz nekoliko knjiga Nade Klaić o srednjovjekovnom Zagrebu i povijesnim ličnostima poput Franje Tahija. Osim Kraljića, u šetnji Podsusedom s polaskom ispred tamošnje gradske knjižnice, odazvala se još nekolicina znatiželjnika “u najboljim godinama”.
Pod turističkim vodstvom Andreje Kolić prvo su malo prelistali i prokomentirali veliku monografiju s tekstovima lokalne mlade generacije iz nekog od njihovih stručnih područja. “Izdavanje knjige je inicirao biskup za jednu od godišnjica Podsuseda, a mladi su se sjajno uključili. Tak’ da u njoj ima i o floserima na Savi (splavarima), Seljačkoj buni, biljnim i životinjskim vrstama, crkvama, stanovništvu i tamošnjim starim obrtima. Uglavnom, jedna ozbiljna monografija u kojoj se puno toga može pročitati i naučiti o samom kvartu.”
Žitelji vole verziju o “pravom početku” Seljačke bune
Tijekom uspona pomalo su se rastužili devastiranim stanjem nekad omiljenog planinarskog doma koji pamti bolja vremena. No raspoloženje se popravilo podno ostataka Starog grada. Osvježili su povijesni dio, naravno s lokalnim pečatom, nastavlja naša sugovornica. “Podsused ima varijantu da je kod njih Seljačka buna počela godinu dana ranije nego u Stubici jer su bili jaaako nezadovoljni s Tahijem pa oni nisu čekali Matiju, već su je pokrenuli sami (smijeh).”
Sa druge, sjeverne strane nekadašnje strateške utvrde na Medvednici rutom su stigli do kapele Svetog Martina iz 1209. godine. Jedan je to od najstarijih sakralnih objekata na zagrebačkom području. Iskusne planinare kakvi su Kraljići oduševila je, kaže, Andrejina ideja da se crkvica nedaleko podsusedskog kamenoloma uvrsti u “Europski pješački put Svetog Martina” koji prolazi kroz nekoliko zemalja, jednim dijelom kroz susjednu Sloveniju, a uspije li naum turističke pratiteljice dosegnuo bi i ovu točku Hrvatske. Sonju je također fascinirao podatak da je prvi zapis o toj romaničkoj crkvici iz 13. stoljeća stariji nego što je primjerice prvi pisani spomen o Zagrebu.
“Kroz stoljeća je ona naravno dograđivana, lijepo je očuvana i otvara se za posjetitelje jednom godišnje. To nam je bila nova informacija, da Podsused najesen slavi tog svima dragog sveca na Martinje, nacionalni praznik u Hrvata (smijeh). Ali i prve nedjelje u srpnju kad iz centra do kapele ide procesija. Tako da ju ove godine prvi put moram videti iznutra.”
U šetnji su nadalje mogli čuti i anegdotu da je nedaleko na tenis znao svratiti i poznati fan bijelog sporta Franjo Tuđman, dok su kamenolom preskočili jer do njega treba manje izletničkim putem, lokalnom prometnicom. Ta je lokacija planinarima dobro znana, kao i prirodoslovcima po bogatom nalazištu okamina i leglima poskoka praktički u samom gradu.
U cijeloj šetačkoj zgodi Sonji je bio zanimljiv i detalj iz šesnaestog, sedamnaestog stoljeća o otoku na Savi, negdje na potezu od Podsuseda do Vrapča, dovoljno velikom za samostan. “To je već zvučalo jako interesantno. Kako u to doba korito nije bilo regulirano, otok je često bio plavljen. Cistercitima je to navodno dojadilo pa su otišli na Grič. E te je godine pod breg došla takva poplava da su se ljudi zezali da Sava ide za Cistercitima (smijeh). To mi je bilo fora i zato jer je u našoj stenjevečkoj crkvi kip Majke Božje koji je negde u to vreme navodno Sava donijela na splavi. Tak’ da mi se to sve o otoku i kipu nekak dobro povezalo i uklopilo.”
U penziji neprocjenjiv mentalni mir
Za dobre priče i sve aktivnosti poput spomenute edukacije u zagrebačkoj prirodi ova umirovljena informatičarka napokon ima dovoljno vremena. Iako je i tijekom radnog vijeka uspijevala dobro hendlati poslovne i obiteljske obaveze s osobnim interesima i hobijima. Međutim, kaže, ritam u mirovini jednostavno je neusporediv s onim iz mlađih godina. I osobito dragocjen.
“Mir u glavi koji sad imam sigurno nisam imala ranije. Prije još i manje dok su nam djeca bila mala. Čovjek u ovim godinama dođe do nekih stabilnijih horizonata tako da treća dob nije uopće loša priča. U srpnju će bit dve godine kak’ sam u mirovini. Otišla sam zato kaj sam htela, nije baš da sam morala. Mogla sam radit’ još koju godinu. Ali sam zaključila da hoću otići u penziju zdrava da mogu nastavit sa svim onim kaj me veseli. Tako da sam otišla nakon nešto manje od 40 godina radnog staža, sa 62 godine. Nimalo nisam požalila jer je ta razlika između pune mirovine i te nešto smanjene toliko mala da mi to nije bio prioritet. S obzirom da planinarim, volim čitati i da me zanima hiljadu stvari, jednostavno sam htjela prostor za sebe i to sam i napravila.”
Zbog službene tajne posao se nije nosio doma
Nakon studija na nekadašnjem ETF-u, danas Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) gospođa Sonja je dio karijere bila zaokupljena poslovima sistemskog inženjerstva i programiranja. Prvih godina bilo je to u računalnom centru nekadašnje Pošte, današnjeg HT-a, a kasnije u Privrednoj banci. Ondje je zatim nastavila u odjelu nabave i dočekala mirovinu baveći se nabavom doslovce “od igle do lokomotive” svega što ima veze s informatikom, od kompjutera do papira.
Nešto kasnije joj se u mirovini pridružio i suprug s posla u back up centru Raiffeisen banke. S promijenjenim, penzionerskim okolnostima kod kuće nije trebalo biti “šaltanja” na brojne druge zajedničke teme. “To je bilo jako dobro jer smo oboje bili potpisnici bankarske tajne tako da se o poslu i inače nikad nismo razgovarali”, pojašnjava.
Kao mladi par iskusili su stanovanje od zapadnih kvartova Gajnica i Španskog do Novog Zagreba, da bi se krajem osamdesetih s djecom skrasili blizu početka, u zelenilu Perjavice. Ovdje su uz ostalo bliže i od pomoći suprugovoj majci. A o kvaliteti života, nalik onom u krošnji drveća zahvaljujući raznolikoj vegetaciji oko njihove zgrade, gospođa Sonja ne štedi riječi.
Život okružen zelenilom – neprocjenjiv
“Uvijek sam htjela bit blizu brega i kvalitetnog zraka. A ak’ odlučiš živjet u Zagrebu u kojem smo oboje rođeni, onda se pomiriš da buš moral putovat na posel tak da je svejedno otkud. Kak sam ja rasla na Trešnjevci, ko detetu mi je tam bilo čarobno i htela sam da moja deca imaju takvo detinjstvo. Imamo dve kćeri koje su tu odrasle po bregima, livadama i potocima, naravno uz školu i sve, ali je tu još uvijek bilo ono staromodno, lepo detinjstvo sa puno slobode. Ovo je potpuno mirni kvart, nikad se nikakva čuda ne dešavaju tak’ da su cure vrlo brzo mogle bit vani s drugom djecom. Ima puno zelenila između zgrada, moglo ih se s balkona pripazit tak’ da mi je taj osjećaj slobode do danas nenadomjestiv.”
Kćeri su kasnije svojim životom i poslom otišle u Centar jer im je tako bilo zgodnije, a seniori su na istoj adresi zaplovili dalje. Nakratko su razmišljali preseliti u zonu tramvaja s obzirom na česte odlaske u kazalište. No prevagnuo je ipak ostanak blizu suprugove majke koju su zbog poznih godina preselili iz Novog Zagreba.
U planinarima od školskih dana
Gospođa Sonja je još u gimnazijskim danima s prijateljicom došla u planinare. Preko njih je na fakultetu upoznala i supruga s kojim u mirovini jednakim žarom dijeli strast prema osvajanju visina. Posebno mjesto su im Bijele stijene na obroncima Kapele zbog koje su se pridružili istoimenom planinarskom društvu iz Maksimira, jednog od preko stotinjak aktivnih u glavnom gradu.
“Kapela ima prekrasnu kuću na apsolutno najčarobnijem mjestu u Hrvatskoj pod Bijelim stijenama i da bi mogli aktivno dežurati tamo morate bit član tog društva. To nam je prije puno, puno godina bio glavni razlog da se učlanimo upravo u to društvo.”
Za planinarenje će naša sugovornica reći da to nije samo način života, već općenito razmišljanja, neka vrst svjetonazora koja je oboma odgovarala. I dok su djeca planinarila s njima i danas kada u mirovini jednako uživaju u izletima. Aktivno vrijeme u prirodi nekad joj je bio najveći ispušni ventil za samoodržanje nakon radnog tjedna, noćnih i vikend dežurstava uz poslovni telefon. Kaže, kolege su znali zapitkivati otkud joj energija za planinama nakon napornog tjedna na što se znala našaliti iz drugačije perspektive u kojoj zapravo hoda dva dana, pa pet dođe raditi i onda za vikend ponovo nastavi s hodanjem.
Odlasci u kazalište kao obavezno štivo
S podjednakim užitkom Kraljići su vjerni i kazališnoj sceni. U koroni je bilo pomalo smiješnih situacija kad su primjerice u Kerempuhu zbog mjera bili među dvadesetak maskiranih u publici koja je zdušno pljeskom bodrila glumce, a oni im vraćali s jednakim entuzijazmom. U najizazovnijem razdoblju zatvorenost su brzo premostili linkovi na predstave tako da se i to preživjelo. Od relativno novijih naslova posebno je se dojmila u ZKM-u Matišićeva “Ja sam ona koja nisam”. Ovih dana planira sa suprugom pogledati “Traviatu” u HNK nakon nedavnog odličnog novog baleta “Decadance”.
Trenutno se cijela obitelj veseli skorom dolasku prve prinove nakon dosta godina. Buduća baka šali se da još motiviranija ide na redovno jutarnje plivanje dok je još u potpunosti vlasnica svog vremena. Iako nikad nije bila osobito sportski tip, odlasci na bazen u Daničićevoj osim zdrave navike njoj su i svojevrsni vremeplov u djetinjstvo zbog kojeg na one iste pločice i tuševe gleda više s nostalgijom nego zamjeranjem u održavanju.
U tjednom rasporedu svojedobno je imala upisane i termine kvartovske rekreacije za generaciju 50 plus na kojoj se energizirala kroz stretch pilates, vježbe pravilnog držanja i osvještavanja pravilne tehnike disanja. Kad je na lokacijama u Gospodskoj i Rudešu krenuo program “Aktivni u mirovini” i ona se, pogađate, priključila. Pored druženja u proljetnom “Book klubu” u CK Susedgrad i obavezno štivo u obiteljska predvečerja, vježbanje u Sonjinoj svakodnevici također igra značajnu ulogu.
Vježbanje je dio tjedne rutine
“Nisam neki velik sportski tip, ali vježbat stvarno volim. I to specijalno kad me se ne natjerava na nekakve rezultate. Nitko se od nas sad ne priprema za neku Olimpijadu (smijeh). Od brzine i snage puno mi je važnija gipkost i pokretljivost na čemu kontinuirano radimo.”
Za kraj razgovora koji je s lakoćom mogao potrajati dulje od predviđenog gospođa Sonja potvrdila je da ona šezdesete nastavlja punim plućima. Nakon što je po samom odlasku iz banke s udrugom tamošnjih umirovljenika ispunila veliku želju i obišla drevni jordanski grad Petru, nedavno su proveli par dana u Istanbulu. Krajem ljeta, pak, sa suprugom planira nastaviti istraživanje otočja u srednjoj Dalmaciji. Baza će biti u Filip Jakovu, a onda gdje ih već vodič i more odvedu.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
