Umirovljenicu Božicu Žižić (69) zatekli smo na klupici uz Jarunsko jezero, veselo je čavrljala s prijateljicom Marinom (67). Uživale su u sunčanom danu pa smo s njima započeli razgovor, a one se požalile na vrućine. “Danas je prvi put ovog proljeća da je ovako vruće na suncu, upravo smo odlučile da ćemo se od sutra nalaziti oko šest navečer, umjesto u dva, kao do sada”, doznali smo od umirovljenica.
Simpatična gospođa Marina za sebe je rekla da je puno povučenija, da ne voli puno pričati i da prepušta glavnu riječ prijateljici. Tada je gospođa Božica otkrila da se njih dvije druže još otkako su im sinovi bili bebe. “Sinovi su nam vršnjaci, samo je mjesec dana razlike među njima. Još nisu hodali kad smo se upoznale, još smo obje živjele kao podstanarke u Dubravi”, rekla je.
Na to se gospođa Marina ipak rado nadovezala, rekavši da je sudbina htjela da tijekom života obje presele na Vrbane i nastave s druženjem: “Tako smo i mirovinu dočekale jedna blizu druge, baš se svaki dan nađemo za šetnju, osim vikendom.”
Gospođa Božica živi sa suprugom, koji i u mirovini vozi taksi, te s odraslim sinom. Ima puno vremena samo za sebe pa se subotom redovito nalazi s jednom prijateljicom na kavi na Cvjetnom trgu, a i nedjelju katkad rezervira za znanice i bivše kolegice s kojima popije kavu ili prošeće gradom. No, gospođa Marina ima sina, snahu i dvoje unučadi. Unuka joj ima 14, a unuk 21 godinu pa joj vikendom dolaze u posjetu. “Nedjeljom svi vole doći k nama na ručak i cjelodnevno druženje, pa od jutra imam pune ruke posla. Uz to, nedjelja je i dan kad obavezno nađem vremena za crkvu, i inače se puno molim i duhovni mi je život iznimno bitan”, rekla je.
Gospođa Božica voljela bi biti baka
“A ja, nažalost, nisam još baka. Kad vidim žene u mojim godinama kako guraju kolica s dječicom, budem malo ljubomorna. Doista mi je najveća želja postati baka”, povjerila nam je gospođa Božica. Ispričala je potom da je njezin sin imao dugogodišnju djevojku, bila je to ozbiljna veza i pričalo se o vjenčanju. No, na kraju je ta veza pukla, a on, kaže nam, kao da je sada puno oprezniji. “Nadam se da će to ostaviti iza sebe, u ranim je četrdesetima i vjerujem da će upoznati ženu kakvu traži”, rekla je. Sin se, kaže, vratio živjeti s njima, no rijetko se vide jer puno radi, ima društvo i zaseban dio u stanu.
Nezgoda zbog koje šepa
Nedavno je na Jarunu gospođa Božica imala nezgodu, i to na biciklu. “Na nogostupu je bilo puno ljudi, nisam ih htjela uznemiravati pa sam sam ih krenula zaobilaziti po travi. Kad sam se krenula vraćati na nogostup, krivo sam procijenila koliko je visok pa sam se odjednom našla na podu. Pala sam ravno na koljeno. Zanimljivo je da me odmah nakon pada ništa nije boljelo, vozila sam najnormalnije do doma. Tek su navečer krenuli opaki bolovi. Evo, i sada malo šepam, ali nije me to zaustavilo, i dalje uporno sa svojom prijateljicom odrađujem ovaj krug od sedam kilometara”, rekla je.
Bicikl joj je inače, kaže, kroz cijeli život bio najbolji prijatelj. “Svaki put kad moja Marina kasni, kažem joj u polušali da bude točnija, jer bih se ja mogla vratiti svom najboljem prijatelju koji je tu kad god poželim i koji me odveze gdje god poželim. Ne volim čekati”, istaknula je.
190 kilometara mjesečno na biciklu
Potom je ispričala da je 25 godina radila kao tajnica u jednom projektnom birou u središtu grada i svaki dan na posao išla upravo biciklom. “Sjećam se da sam jednom u mjesec dana na biciklu prešla čak 190 kilometara”, rekla je gospođa Božica. Koliko je aktivna, uporna i samosvjesna, govori i podatak da je u formalnu mirovinu otišla 2013. godine, ali je na pola radnog vremena radila sve do prije dva mjeseca! “Direktor me molio da ostanem, najprije me pridobio tako što mi je rekao da bi volio da posao prenesem na novu djelatnicu. Kad sam nju obučila, molio me da ostanem još malo. I tako sam ostala još gotovo deset godina. Voljela sam svoj posao pa mi to nije bio problem, ali sad sam rekla da je stvarno dosta”, povjerila nam je.
Božica Žižić i prijateljica Marina (foto: Gordana Arh)
Najbrža daktilografkinja
U tom je birou, kaže, počela raditi na administrativnim poslovima jer je imala srednju ekonomsku školu te je posebno završila i tečaj za daktilografkinju. Kad je došla na tečaj mislila je, kaže, da svi tipkaju brže od nje, a na kraju ju nitko nije mogao dostići u toj vještini.
“Kad sam počela raditi najprije sam pisala na pisaćem stroju. Onda nam je iz ureda otišla tajnica pa me direktor tražio da ju zamijenim, iako nisam imala pojma o radu na računalu. Posjeo me, upalio kompjutor i rekao da sastavim ponudu. Negodovala sam iz straha kako ću se snaći, a on me hrabrio da ću najbolje naučiti ako se odmah bacim na konkretne zadatke. I ubrzo su se oko mene okupili ostali djelatnici, ništa mi nije bilo jasno. Potom su mi otkrili da su došli gledati kojom brzinom tipkam, nisu mogli vjerovati. Što god je od tada trebalo tekstualno napisati, pisala sam ja”, ispričala je gospođa Božica koja je prije tog posla 15 godina radila u Ferimportu.
Ljeti seli na jug
Ljeti se prijateljice razdvoje, jer gospođa Božica, koja je inače rođena u Virovitici, sa suprugom seli u njegovu rodnu Dalmaciju, tamo kod Skradina, uz Nacionalni park Krka. “On ima djedovinu dole pa ostanemo po mjesec dana. Tamo smo ostavili i naš motor, inače mi smo stari bajkeri, ne biste vjerovali da nas vidite kako jurimo”, govori nam i dodaje da tamo i puno zajedno pješače. “Suprug je imao tromb u nozi pa više ne hoda sa mnom po Jarunu ili Sljemenu kao nekad. No, nekim čudom, kad dođemo u njegov rodni kraj, sve ga boljke minu, nestanu kao rukom odnesene. Zaboravi on i na tromb, ma tamo ga ništa ne boli, pa on vam se tamo penje za ne povjerovati”, raspričala se i nasmijala nas ova aktivna umirovljenica.
Radi najbolje baklave
U Dalmaciji supružnici Žižić imaju rodbinu i prijatelje, a proljetos je prijateljici gospođa Božica nosila baklave koje je kupila u jednoj razvikanoj zagrebačkoj slastičarnici. “Platila sam ih 180 kuna po kilogramu i ostala jako razočarana kad sam ih probala. Zato sam iskopala svoj stari recept i odlučila ih sama napraviti i odnijeti joj, da proba što su doista dobre baklave. Kad sam joj to rekla – a ona je luda za baklavama – svako me malo nazove i moli da što prije dođem”, nasmijala nas je za kraj našeg susreta gospođa Božica.
Potom su dvije prijateljice nastavile svoju šetnju kroz drvored koji pruža ugodan hlad, a mi smo još neko vrijeme čuli njihov veseo razgovor – da ne znamo koliko se dugo poznaju, pomislili bismo da su se netom upoznale.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”
