Poštovani čitatelju, ovaj članak nema veze s Alemkom Markotić, Vilijem Berošom pa čak ni sa Stožerom. Naime, primjećujemo kako se pod objavama članaka na Facebooku mahom redaju komentari iz kojih je jasno da njihovi autori ne čitaju i ne žele čitati dalje od naslova i naslovne slike.
Svoje neznanje često postavljaju kao mjeru znanja, znakovito pitaju ono na što je već milijun puta odgovoreno, a pri tome se ne libe vrijeđati i agresivno napadati druge sudionike rasprave. Nisu pošteđeni stručnjaci čiji stavovi se prenose, a ni novinari koji ih prenose. Dovoljna je jedna riječ u naslovu ili slika kao okidač, kako bi krenula bujica besmislenih komentara i iskešenih smajlija, a što će se, vjerujemo, potvrditi i ovim tekstom.
Glupim i agresivnim komentarima na samim portalima lako je doskočiti. Primjerice, norveški portal NRKbeta uveo je mali kviz iz razumijevanja pročitanoga. Trolovima koji ne odgovore točno na pitanja o samom tekstu, jednostavno se ne otvara polje za upis komentara. Neki drugi portali su (vođeni idejom da im je misija informiranje, a ne pružanje platforme za dezinformiranje i vrijeđanje) komentare u potpunosti isključili. To smo i sami učinili prije puno godina.
S Facebookom je takva stvar nemoguća, jer komentirati može baš svatko; anoniman, informiran, stručan, dobronamjeran ali neinformiran, ali i zlonamjeran. Uz to, komentari se često ispisuju s ideološkim motivima; bilo da se radi o znanosti, politici ili ljudskim pravima. Ukratko, već desetljeće živimo u iscrpljujućoj kulturi komentiranja, a ne u kulturi čitanja.
Štetno, nazadno, protucivilizacijski…
Takva kultura komentiranja je višestruko štetna. Ona ne samo da utišava stručne, pametne, obrazovane i argumentirane komentatore, već stručnost pokazuje kao nešto nepotrebno. Martin iz Donje Strinine danas će tako sudjelovati u raspravi o zamjeni auspuha. S obzirom da je za to obrazovan, svojim komentiranjem, ekspertizom i iskustvom može kvalitetno doprinijeti toj važnoj temi. Nažalost, Martina to neće spriječiti da već sutra uđe u okršaj s nekim epidemiologom, seizmologom ili možda nuklearnim fizičarom.
Kultura komentiranja nas tako odvlači od bitnoga; degradira sadržaj i svaku temu svodi na jeftino zadovoljstvo čitanja komentara i sudjelovanja u često glupom ili bezobraznom komentiranju.
Zašto nam je važno objaviti svoje neinformirano mišljenje?
Ljudi su nesavršeni. Lupanje po tipkovnici i nagon da kažemo svoje mišljenje, pa makar ono bilo bezvrijedno, daje lažan osjećaj da kontroliramo situaciju, upravljamo svojim životom, kažu psiholozi.
Uz to, prošle je godine u znanstvenoj publikaciji Research & Politics objavljeno istraživanje Facebook news feed i samopercepcija znanja. Ono pokazuje da su oni koji čitaju samo komadiće članaka objavljene na Facebooku skloni precjenjivati svoje znanje i razumijevanje materije. To posebno vrijedi za one koji se snažno emocionalno angažiraju oko pojedinih tema.
Ovaj problem je djelomično opisan i Dunning-Krugerovim efektom: što je neka osoba manje kompetentna za neko područje, o sebi misli da je baš u tome najveći stručnjak. “Ne samo da ti ljudi donose posve krive zaključke i odabiru posve pogrešne stvari, već ih njihova nekompetencija onemogućuje da shvate zabludu”, napisali su 1999. socijalni psiholozi David Dunning i Justin Kruger.
Tehnologija napreduje, inteligencija nazaduje
Općeniti problem s tehnologijom jest taj da se razvija brže od ljudske vrste i društva. Eksponencijalni rast mogućnosti komuniciranja i izražavanja nije pratio ni približan rast kulture komuniciranja, raspravljanja, obrazovanja, empatije ili inteligencije. Dapače, inteligencija je, prema nekim istraživanjima, krenula u rikverc i to -1,23 IQ boda po desetljeću.
Nekada se govorilo da je služenje vojnog roka sudar sa stvarnošću, nužno otriježnjenje u kojem spoznajemo gdje se prosjek ljudskog roda nalazi. Za to je danas dovoljan Facebook. Zato i ne treba čuditi da bi jednako smislene komentare pod nekim objavama mogla proizvesti i čimpanza koja nasumce lupa po tipkovnici. Doduše, ti bi komentari možda bili i kvalitetniji, jer bi bili lišeni agresije i uvreda.
I zato, ako ste došli do kraja ovog članka, molimo vas da u komentaru pod objavom na Facebooku koja vas je dovela do njega napišete samo – Bravo! Nećemo imati ništa protiv ako i podijelite ovu objavu. Sve kako bismo mogli procijeniti koliko komentatora zaista čita ono što komentira.
