Gospođa Marija (77): ‘Čovjek je ipak mirniji kad mu ima tko reći dobro jutro i laku noć’

Jutro je, dolazimo pred malu kuću boje breskve na zagrebačkim Donjim Sveticama. U ograđenom vrtu ispred kuće poglede mami cvjetnjak u punoj proljetnoj raskoši i zato nas je vlasnica Marija Blažur zatekla posve zadivljene. Skidala je baš zaštitne rukavice, danas je, kaže, počupala sav korov. “Pogledajte koliko posla tu ima”, pokazuje na vrt vitalna 77-godišnjakinja, već pomalo umorna, ali ne skrivajući ponos.

A prije nego što je sve oplijevila, već je odradila ranojutarnji sat joge, doručkovala, potom joj je u posjet došao višegodišnji životni drug Danijel Cessare (78), također udovac. Za vrtnim su stolom pili kapučino i kovali planove. Posebno su dražestan prizor udvoje jer se vole šaliti, ali i neprestano ushićeno dogovaraju čas tjedne, čas vikend aktivnosti.

Brinu jedan za drugoga – od dobro jutro do laku noć

Kad su se prije sedam godina upoznali, gospođa Marija je njega nagovorila da se s njom uključi u ples, folklor i zborno pjevanje, a gospodin Danijel, o čijim smo sportskim uspjesima već pisali na portalu MojeVrijeme, njoj je kupio bicikl te ju pogurao u bicikliranje, po 10 kilometara duge šetnje i planinarenje.

S proljećem, subote i nedjelje provode u maloj vikendici u njezinom rodnom mjestu, Zlatar Bistrici u Zagorju. Spremaju se ondje i ovaj vikend, pa je tu puno prijedloga i ideja – ne kako će ležati u kakvoj vrtnoj ljuljački, već što će raditi na kućici i oko nje.

“Mislila sam da ću nakon suprugove smrti zauvijek ostati sama, ali sam s godinama shvatila da je čovjek ispunjeniji, mirniji i sigurniji kad mu ima tko reći dobro jutro i laku noć. Mi ne živimo zajedno, ali se svaki dan čujemo i vidimo i zato se ne bojimo da bi se jednom od nas moglo nešto dogoditi – bilo nezgoda, neki zdravstveni problem – a da nitko danima za to ne bi znao”,  kaže gospođa Blažur.

Zajedno do cilja

Koliko je njihova uzajamna podrška jaka, govori i zgoda iz ožujka, kada je gospodin Danijel trčao Zagrebački proljetni maraton, ali je svega nekoliko stotina metara prije cilja osjetio da posustaje. Primijetila je to njegova životna družica koja je zdušno navijala iz redova publike, pa se iz petnih žila zatrčala prema njemu, uzela ga za ruku i tako su zajedničkim snagama uplovili u cilj. Mi smo se domogli i dokaza da se ovakva čuda događaju – donosimo njihovu fotografiju za pamćenje!

Aktivna, svestrana i nezaustavljiva

Donedavno je gospođa Marija kao volonterka Matice umirovljenika Pešćenica radila na mjestu tajnice, no kad se dogodila pandemija bolesti COVID-19, a udruga u Domu za starije i nemoćne Donje Svetice izgubila prostorije, odustala je od ove odgovorne funkcije te se posvetila novim izazovima.

“U Maticu sam došla prije 20 godina, na nagovor prijatelja, nekad poznatog ton majstora Borisa Vovka. On je uvidio da sam i šest mjeseci nakon smrti supruga potpuno shrvana od tuge i boli i da za mene neće biti dobro ako se povučem u sebe i ogradim od svijeta. Svaki put mi je rekao da moram doći na sastanke, uključiti se u aktivnosti. I napokon sam pristala. U radu u Matici sam vrlo brzo pronašla sebe – na kazališnim probama, u zboru, na plesu. Na plesnjake sam išla cijeli život, a tek sam u sedamdesetima počela ići i na plesna natjecanja umirovljenika. Na to sam nagovorila i Danijela pa smo u valceru odnijeli brojne prve nagrade. Sve je to pandemija nakratko zaustavila, ali zato sada nas dvoje jednu grupu umirovljenika s Knežije učimo plesati valcer, engleski valcer i cha cha cha“, otkriva nam gospođa Blažur.

S amaterskom kazališnom grupom KUD-a Treća mladost, gdje je glumila, gostovala je po cijeloj Hrvatskoj. Bila je aktivna i na Literarnoj grupi ”Tri u jedan” pa su prije tri godine, u zbirci poezije više autora, objavljene i njezine pjesme. Prijatelj Boris Vovk svojedobno ju je nagovorio i da snimi CD, gdje je ona na snimljenu matricu pjevala pjesme Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, pa čak i Tajči.

Nastupala je i sa zborom, a odnedavno je i članica Zbora matice umirovljenika Grada Zagreba. S gospodinom Danijelom je krenula i na folklor. “Dvaput tjedno smo na probama folklornog ansambla KUD-a Vedriji osmijeh. Folklor je za nas odlično iskustvo, tako se dobro razgibamo, evo i liniju sam istesala. Ovih smo dana čak dobili i poziv za nastup na međunarodnom natjecanju folklornih skupina u Makedoniji. Veselimo se putovanju na bajkovit Ohrid”, doznajemo.

Raditi je počela s 15 godina

Naviku ranog ustajanja, rada i bavljenja raznim aktivnostima za dušu, stekla je još kao djevojčica u svom Zagorju. Odrasla je u obitelji s petero djece, kao jednojajčana blizanka. I danas zaplače kad se sjeti da njezine sestre Nine, neodvojivog dijela nje, više nema među nama.

“Otac je radio kao rudar, a majka je brinula o nama djeci, kući, polju, životinjama. Silno nas je voljela i nije bilo večeri da se nismo svi okupili oko nje na stepenicama i zapjevali, tako glasno da nas je cijelo selo slušalo”, priča nam.

Od kuće je otišla već s 14 godina – pokazala se odličnom učenicom pa su je na nagovor učitelja roditelji poslali u birotehničku školu u Zagreb. “Škola je trajala godinu dana i plaćala se. Meni se tada 3000 dinara, koliko je trebalo izdvojiti svaki mjesec, činilo cijelo bogatsvo, ali roditelji su to nekako izgurali, ako je trebalo, prodali su i pajceka da meni plate školu”, doznajemo.

Već s 15 godina se zaposlila, tada je bilo dopušteno raditi u toj dobi. Bilo je to radno mjesto u proizvodnji Tvornice računskih strojeva, no s godinama je napredovala. Uz rad je upisala i večernja srednju ekonomsku školu. Rano se udala za kolegu s posla Dragutina Blažura, i s 23 godine rodila kći Melitu. Uz rad i malo dijete, upisala je i tadašnji Fakultet za vanjsku trgovinu i završila ga u roku. “Nekad se radilo do 15 sati, pa sam još bez problema stigla na predavanja i ispite dok je suprug čuvao našu Melitu”, napominje.

Nakon pune 33 godine prešla je u tvrtku Metalmineral i tamo ostala 17 godina, do mirovine. Puni radni staž ,od tada potrebnih 35 godina rada, postigla je već s 50 godina.

Kći i unuci žive na Floridi

Gospođa Blažur uživala je u mirovini samo šest godina kad joj je uslijed nagle bolesti preminuo suprug. “Samo par mjeseci prije njega pokopali smo njegovu majku, šok za šokom sam imala”, povjerila nam je. Kći Melita tada je već živjela i radila u Njemačkoj pa se nisu mogle često viđati. “Prije sam sa suprugom znala ići gore čuvati mlađeg unuka. Starijeg jedva i poznajem, sada žive na Floridi, ali dobro, čujemo se mi preko mobitela. S kćeri razmjenjujem novosti i fotografije, ali voljela bih ih vidjeti. Jedan unuk danas ima 25 godina, a drugi 15. No, svatko ima svoje obaveze, a ja se na tako dalek put zrakoplovom ne mogu odvažiti”, povjerila nam je.

Unatoč čežnji za najužom obitelji, gospođa Marija hrabro kroči kroz svaki dan. Osim što piše poeziju, nedavno je opet odlučila nastaviti pisati dnevnik. Voli čitati i posuđuje knjige u knjižnici, evo baš je, govori kroz smijeh, neki dan “prolila kavu po Baracku Obami”. Morala je, kaže, knjižnici kupiti novu knjigu.  

Inspirativnu priču s ovom nesvakidašnjom umirovljenicom zaključit ćemo s jednom od njezinih pjesama.

KUDA

Sim ili tam,
Tam ili sim?
Ma bolje sim
Nego tam.

Moraš opet doći sim
Ak pak ideš sim,
Išel buš i tam.

Više ne znam
Gdje je sim
A gdje je tam!

Ma k vragu
Sim i tam!

Ak već ideš
Sim i tam,
Bilo bi lijepo
Da nisi sam.

Isto se živi
I sim i tam.

Isto se voli
I sim i tam.

I svi smo
Od rođenja
I sim i tam.

A na kraju svi
Završimo tam.