Sve je više stanovnika Japana koji rade makar su već odavno u dobu u kojem mogu uživati u mirovini. Kažu da ne znaju što bi inače činili, ali i čitavo društvo Japana postaje sve starije upravo velikom brzinom, piše Deutsche Welle.
Joshio Ozaki se brzo i lako penje po stepenicama u svojoj kući. Netko tko hoda iza njega jedva da bi pogodio, koliko mu je godina: čak 87. A to mu se ne bi reklo niti kada ga se vidi kako se vješto provlači kroz ono malo slobodnog prostora u njegovoj radionici. Doduše, hoda malčice pogrbljen, ali se odlično snalazi u svom carstvu. Posvuda su elektronički dijelovi, na stolovima je alat i uređaji, čitavo mnoštvo televizora i videorekordera.
Joshio Ozaki sa smiješkom rado priča o svom životu i zanesenosti tehnikom, ali malo o sebi osobno. On je inženjer i izumitelj, nekad je imao servis televizora. To je bilo davno, još prije nego što se u Japanu proizvela prva televizijska kamera. Nakon toga je mnogo godina proveo u Americi i radio u Kaliforniji za Sony Pictures. “Tamo sam se najprije užasno dosađivao jer sam samo morao popravljati pokvarene televizore”, kaže nam.
Ali onda se pismom obratio upravi Sonyja koja je čula kako je Ozaki već u Japanu bio odličan inženjer. “Pozvali su me u istraživački laboratorij Sonyja i to je bila prekretnica.” Početkom šezdesetih se konačno vratio u Japan, ali je i dalje radio za Sony. Živi sa suprugom na istočnom rubu Tokija i imaju dvoje djece. Ali djeca već odavno nisu djeca, nego imaju svoje obitelji i žive na drugim mjestima. On je pak prije svega imao svoj posao na kojem je stvorio više od 100 patenata, redom iz televizijske tehnike.
Sony zapravo svoje suradnike ispraća u mirovinu kad oni navrše šezdeset godina, ali je kod Ozakija učinjena iznimka – uz obostranu suglasnost. Jer Ozaki je bio usred razvoja sustava za digitalno snimanje zvuka i Sony je svakako želio da završi taj posao. Zapravo je ostao još mnogo duže nego što je itko mislio, još devet godina. Tek onda je otišao u mirovinu, ali samo “na papiru”. Jer i danas se svakog dana diže ujutro i juri u svoju radionicu: “Jednostavno volim eksperimentirati i sklapati nešto novo”, kaže gotovo ispričavajući se. Naravno da to ne radi zbog novca: “Ja imam odličnu mirovinu, ne moram zarađivati nikakav novac. To je jednostavno strast koja me i dalje tjera.”
Amano Takako i Joshio Ozaki (foto: DW)
Žena iz povijesti za povijest
To su riječi koje bi mogli čuti i od Amano Takako . Dogovorili smo se na jednom uglu i ona nas vidi mnogo prije nego što smo mi nju primijetili. Obučena je u kimono, ali opet jedva da biste i iz blizine točno pogodili njezine godine: i ona je već proslavila 87. rođendan.
Ona je svoj život provela na televiziji i već preko trideset godina za nacionalnu postaju NHK radi kao stilistica. Njezina specijalnost su serije čije se zbivanje događa u prošlosti i savjetuje ekipu kako da kostimiraju glumce. Koje su se boje nosile u tridesetima prošlog stoljeća? Koji materijali i koji uzorci su tada bili moderni? Mnogo toga ima “u glavi”, ali rado istražuje i po knjižnicama i arhivima. Naravno, za to dobiva honorar.
Poziva nas u svoju dnevnu sobu, a na stolu leži nekoliko televizijskih scenarija: “Prve verzije obično imaju nekoliko grešaka i netočnosti”, objašnjava. O tome razgovara s režiserom, sve dok i ona nije zadovoljna.
U savjetima joj pomaže i njezino osobno “tajno oružje”: s police iza kauča vadi bilježnicu ispunjenu sitnim, urednim rukopisom. To je bilježnica njezine starije sestre u kojoj je bilježila sve troškove i izdatke obitelji. Tako iz te bilježnice točno zna koliko su koštale na primjer jabuke 1962. ili kozmetika i lijekovi još prije rata.
Ona je udana i ima troje odrasle djece. I njezin suprug je u mirovini, makar ne sasvim: “Sad je on moj osobni vozač kad trebam otići na televiziju”, šali se dama. Ona sama svakako želi i dalje raditi, sve dok ikako može. Jer što bi inače radila? Samo bi se dosađivala, uvjerena je.
Čitava država odumire
Joshio Ozaki i Amano Takako nipošto nisu usamljeni slučajevi u Japanu, a lako se može dogoditi da ih bude i mnogo više. Jer Japan praktično – odumire! To je zemlja s najstarijim stanovništvom na svijetu i nipošto nema toliko djece koliko staraca umire.
Ako se ništa dramatično ne promjeni – a teško je da hoće, već do 2060. će Japan izgubiti čitavu trećinu od svojih 127 milijuna stanovnika. Istovremeno će i udio stanovnika u dobu mirovine dostići oko 40% ukupnog stanovništva. To nisu nikakve populističke prognoze užasa koji čeka naciju, nego službene procjene japanskog Ministarstva za zdravstvo i socijalnu skrb.
To znači i da čitavo društvo čekaju korjenite promjene u navikama. Ne samo u Japanu, problem starenja društva je raširen po mnogim razvijenim zemljama svijeta. Ali i u Japanu postoji još podjela na “mlade” i “stare” i ti svjetovi se rijetko susreću.
Tako je i Sony u prvim godinama nakon što je Ozaki otišao u mirovinu, redovito kontaktirao i raspravljao sa starim stručnjakom o nekim patentima i idejama na kojima je radio. Ali telefon je već odavno prestao zvoniti: “Sad još samo svake godine u prosincu dobivam pozivnicu za novogodišnju proslavu”, kaže nam Yoshio Ozaki. Ali takvi društveni kontakti mu ne trebaju. Radije i dalje odlazi u svoju malu radionicu u kojoj nema mnogo prostora, ali zato ima mnogo priča.
