Nenad Marasović: Još uvijek osjećam glad za slikanjem, mirovanje nije opcija

Susret s Nenadom Marasovićem dogovaram jednostavno i brzo. Otkrit ću nešto kasnije kako je riječ o silno elokventnom, nepretencioznom čovjeku koji otvoreno i rado razgovara o svojoj umjetnosti i životnim odabirima. I dok se približavam njegovu domu u sjevernom dijelu grada, zamišljam kako bi mogao izgledati njegov atelje.

U dvorištu mi dobrodošlicu želi zaigrani Nenadov pas koji me prati do ulaza. Već nakon par koraka, osjećam prekrasan odmak od gradske vreve. Tih par koraka dovoljno je da osjetim mir i opuštenost svojstvenu ladanjskim lokacijama. Vjerujem da je ovdje lako stvarati.

Pored ulaza u kuću primjećujem poveću hrpicu drvenih naplavina. Poslije ću saznati da ih Nenad koristi za izradu jedinstvenih skulptura koje također pričaju priču o njegovoj nepresušnoj inspiraciji – Mediteranu.

Plodna karijera

Smještamo se u malom, ali dupkom punom prostoru koji čuva brojne radove ovog umjetnika. Riječ je uglavnom o slikama, različite tematike i tehnika, no ono što mi privlači pažnju, Nenadove su skulpture. Prostorom dominira moćni nosorog, a tu su i velika bijela ptica te konjska glava.

“Ove tri skulpture nisu za prodaju. Napravio sam ih za svoju dušu i tu će ostati”, govori mi Nenad. One prostor dijele s još nekoliko manjih skulptura, bijelo-plavih brodova koje će novi dom pronaći već ovoga ljeta, kada ih autor izloži u svojoj viškoj galeriji. I upravo zahvaljujući njima, čitava je atmosfera u studiju gotovo otočka, morska.

Na moj komentar o brojnosti radova, Nenad odgovara kako me to ne treba čuditi. “Mojih stvari ima užasno puno – produktivan sam i čitav život radim pa je sasvim normalno da imam toliko puno radova.”

Dodaje kako skulpture izrađuje od naplavina. “Ljeti idem brodićem po viškim uvalama, tražim mjesta koja nisu napučena pa po praznim plažama skupljam komade drva. Na kraju ljeta dopremim ih u Zagrebu i preko zime izrađujem ove moje skulpture. One nadopunjuju moj slikarski opus, volim se i kroz njih izražavati i to mi je velika radost posljednjih godina”, otkriva Nenad.

Na podu vidim i hrpicu tirkizno plavih drvenih letvica. “To su dijelovi mojih škura. Napravim prozore, tu su škure, a u centralnom dijelu obično bude grafika, ili neka vizura Visa. Ljudima se sviđa, rado kući s ljetovanja ponesu takav suvenir.”

Mirovina koja ne znači mirovanje

Nenad Marasović u mirovini je već nekoliko godina i, iako je u 68. godini života, djeluje znatno mlađe i izuzetno vitalno. “Vjerujem da se dosta dobro držim i zbog posla koji radim i načina na koji živim. Znate, ja nikad nisam bio vezan uz neku tvrtku, nikada nisam imao šefa. Sam sam svoj šef oduvijek, što je zapravo još odgovornije jer sebe ne mogu muljati. Što napravim – napravim. No, gotovo sam siguran da u tome leži razlog moje vitalnosti”, govori mi.

Osim toga, dodaje, jako mu odgovara način života, lokacija na kojoj živi. “Volim ovo naše dvorište i doticaj s prirodom. Tu smo, iako u centru grada, odvojeni od gužve, imamo priličnu dozu privatnosti. Paše mi da za pet minuta biciklom mogu doći do Trga, a pješice za desetak minuta.” Dodaje kako u njegovom slučaju mirovina nikako ne podrazumijeva mirovanje.

“Ma kakvi, mirovanje nije opcija. Znate, da se oslonim isključivo na mirovinu, ne bih baš dobro prošao. Naime, moja mirovina iznosi 2.700 kuna pa je i to razlog zbog kojega nastavljam biti radno aktivan. Galerija na Visu mi je jako važna, i profesionalno i financijski. Čitavu godinu se u Zagrebu pripremam za tih nekoliko mjeseci. Galeriju otvaram 1. srpnja i zatvaram početkom listopada. Jako volim ta moja viška ljeta. Imam jako puno prijatelja koji me posjećuju, dolaze mi i prijatelji iz Zagreba. Slikam i tamo jer se bolji i zanimljiviji radovi relativno brzo prodaju pa moram nadopunjavati ponudu. Znate, nisam tip čovjeka koji bi po cijele dane sjedio i gledao u more. A na otoku je atmosfera za rad savršena, ne može biti ljepše”, zaneseno mi priča Nenad Marasović.

Velika prednost kreativnih zanimanja je, pojašnjava mi moj sugovornik, da čovjek može raditi dok god je živ i dok god ga služi motorika. “Ja naprosto nisam tip koji bi u mirovini sjedio i hranio golubove. Uvijek nešto radim – ako ne slikam, radim po kući ili bilo što drugo. Jako volim čitati, a i pišem pomalo.”

Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom je u Beču upisao Visoku školu za primijenjenu umjetnost. “Doduše, tu školu nisam završio jer mi se tijekom studiranja rodio najstariji sin (filmski redatelj Nevio Marasović, op. a.) i više nisam mogao živjeti na relaciji Zagreb-Beč. No, ubrzo sam postao član HDLU i Zajednice likovnih umjetnika. Slikarstvo je moje osnovno zanimanje, a književnost mi je ostala velika ljubav i hobi. Dosta pišem, nešto sam i objavljivao, a otkrit ću vam da sam napisao i roman – vidjet ćemo hoću li ga objaviti”, priča mi Nenad.

Mediteran i ljudsko tijelo kao glavne inspiracije

Kada govori o motivima i temama koje ga nadahnjuju, Nenad Marasović će reći da je jedan od smjerova njegovog izražaja svakako klasična figuracija u koju spada ljudsko tijelo. “Imam veliku arhivu – više od tisuću fotografija mojih radova. Počeo sam ih stavljati i na društvene mreže. Ljudi to gledaju, javljaju se. Sve je online, kao u maloj virtualnoj galeriji. Onda im s vremena na vrijeme na nešto skrenem pozornost pa prikažem, primjerice četiri akta. Sad idu četiri rada inspirirana Mediteranom, a zvat će se Pogled kroz prozor.”

Osim aktova, Nenad slika mediteranske motive, ali i gradske vedute Zagreba. Bez zadrške priznaje da, ako umjetnik od svoga rada želi živjeti i imati određeni životni standard, ponekad mora napraviti i nešto komercijalnije.

Slikarstvo kao vokacija

Da će jednoga dana biti slikar, Nenad Marasović je, kaže, znao od najranije mladosti. Vjeruje da je talent naslijedio od oca koji je bio glazbenik, ali je i slikao. Filozofski je fakultet upisao, otkriva, zato jer iz prvog pokušaja nije uspio upisati Likovnu akademiju. No, ni za čim ne žali.

“Znao sam oduvijek da ovo želim, u tome sam se našao i to je moj čitav život. Moje slike vole i kupuju najrazličitiji ljudi. Na Visu sam upoznao jako zanimljive ljude iz cijeloga svijeta. I sjajno reagiraju na te moje radove. Veseli me čuti povratnu informaciju, reakcije. Volim znati kako su se moji radovi uklopili u neki novi prostor”, priča mi.

Njegova svakodnevica obuhvaća i druženja s prijateljima koji su mu jako važni. “Imamo našu obaveznu svakodnevnu kavu – nas četvorica nalazimo se oko 14 sati – to je naš mali kružok. Ujutro ne slikam, radije obavljam administrativne poslove ili se u dvorištu bavim drvom, čitam, pišem. Počinjem slikati oko 16 sati i to se ponekad protegne sve do kasno navečer. Prije sam znao raditi i noću, sada to rjeđe činim. Supruga i ja obično oko 23 sata završimo sa svim obavezama. Ona je bila balerina, a sada je kazališni inspicijent. Nađemo se pred TV-om, porazgovaramo i tako završimo dan.”

Ponosni otac

Iako je Nenad Marasović afirmiran slikar, u javnosti je poznat i kao otac Nevija Marasovića. No, to ga, kaže, nimalo ne smeta. Upravo suprotno – izuzetno je ponosan na uspjehe svoga sina.

“I Nevio je povukao obiteljsku umjetničku žicu. Jako sam ponosan, uvijek ga hvalim svima. Ne čujemo se prečesto jer smo obojica poslovno dosta zauzeti i puni obaveza, no imamo odličan odnos. Jako sam sretan što možemo i profesionalno surađivati. Uključio me u tri svoja filma gdje sam za njega radio neke slike, a u njegovom filmu Comic Sans koji je sniman na Visu, tema je upravo odnos oca i sina. To je zapravo naš odnos koji se poslije dramaturški razvio u nešto drugo i taj otac je poprimio neku širu dimenziju”, kaže ponosni otac.

Govoreći o današnjoj likovnoj sceni u Hrvatskoj, ali i u svijetu, Nenad Marasović će reći kako ga vesele mlade snage i odličan rad mladih ljudi. “Posebno me veseli činjenica da se opet vraća figuracija i štafelajno, klasično slikarstvo. Za mene je umjetnost još uvijek nešto u čemu mora biti zanata i znanja te neka umjetnička nadgradnja. Konceptualna umjetnost za mene je tek na razini ideje i mislim da je puno jednostavnija za realizaciju.”

“Intimno mislim da će jednoga dana doći do određene revizije umjetnosti na globalnoj razini. Mislim da je za umjetnika talent jako važan, ali jednako tako je važan i rad. Imam kolega koji su imali sjajan talent, ali nisu imali volje za radom i onda čitav život izlažu neke stare radove. Kada s njima razgovarate, obično su im za sve drugi krivi. Iako sam već relativno star, još uvijek imam glad za stvaranjem, još uvijek osjećam uzbuđenje kad sjednem pred prazno platno, još uvijek mi je to izazov”, zaključuje Nenad Marasović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.