Naizgled kontradiktorno, Hrvati su u starosti siromašni novcem, ali dobrostojeći kada su u pitanju nekretnine. Upravo su zbog toga na meti prevaranata koji se žele jeftino domoći njihove imovine, piše Deutsche Welle.
Sve starije hrvatsko društvo suočeno je s nedovoljnom institucionalnom skrbi za stare osobe. U nedostatku mjesta u staračkim domovima ili nedovoljnim primanjima da bi si ih mogli priuštiti, građani se okreću uzdržavateljima dajući im svoju imovinu u zamjenu za njegu i brigu u posljednjim godinama njihovog života.
Često tako dvije osobe sklapaju ugovor o doživotnom uzdržavanju prema kojem nekretnine uzdržavane osobe tek nakon njene smrti prelaze u vlasništvo uzdržavatelja. Praksa je to uobičajena u europskim zemljama. Iako se i takvi ugovori mogu zloupotrijebiti, prava eksplozija iskorištavanja pa čak i zlostavljanja uzdržavanih osoba dogodila se nakon 2006. godine uvođenjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Prema njemu imovina uzdržavanog prelazi u ruke uzdržavatelja odmah pri potpisivanju tog dokumenta. „Time je otvorena Pandorina kutija masovnog lešinarstva i industrije legalne pljačke nekretnina, najveće pljačke nakon pretvorbe i privatizacije iz 90-ih godina“, tvrdi u razgovoru za Deutsche Welle Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH).
Jasna Petrović (foto: MojeVrijeme.hr)
Velika akumulacija nekretnina
Upravo su osobe starije od 60 godina većinski vlasnici nekretnina koje su svojevrsna mirovinska štednja, priča nam aktivistica. Velik broj građana Jugoslavije je živio u društvenim stanovima koji su se otkupljivali nakon osamostaljenja Hrvatske. Čak i prije toga, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, došlo je do velike akumulacije nekretnina budući da je tada bila popularna gradnja vikendica. „Oko 20% fonda za uzdržavanje u starijoj dobi je u nekretninama. Postali su poželjna udavača, ne samo svojoj obitelji, iako se financijske i materijalne zloporabe događaju većinom u obitelji“, priča Petrović.
Kada u računicu uvedemo činjenicu da 55% hrvatskih umirovljenika ima mirovinu manju od 2000 kuna, još je vidljivija ranjivost starijih osoba, kaže naša sugovornica. „S obzirom na visoku stopu nezaposlenosti mladih, događa se da ti siromašni starci moraju uzdržavati i članove obitelji. Mladi ne dobivaju stalne poslove pa nemaju pravo na kredit, stan, obitelj. Ako su i probali odvojeni život, vraćaju se roditeljima, a kad prošire obitelj, pokušavaju ih smjestiti u domove za starije ili ih često prevare, stave hipoteke na njihove nekretnine. To je masovna pojava, a država nema propisane načine prevencije ili zaustavljanja toga.“
Život u strahu
Petrović tako opisuje gospođu koje je krišom i u strahu nazvala Sindikat kako bi dogovorila sastanak. S nepokretnim mužem smještena je u dom. Oboje su mislili da potpisuju ugovor o doživotnom uzdržavanju s osobama koje su im ponudile skrb. Kada su htjeli, zbog loše skrbi i postupanja, odustati od doma, otkrili su da je njihov stan već prodan. „Mogli smo im samo reći da su nažalost to i potpisali. Mogli su nastaviti živjeti u strahu ili voditi skupe i dugotrajne sudske sporove za koje nemaju novca ni vremena. Odabrali su strah“, navodi Petrović.
„Upravo ovih dana pokušavamo pomoći da se spriječi, rekla bih, ubojstvo starijeg gospodina iz Karlobaga koji nema potomaka, ali ima nećaka u Njemačkoj koji je bio spreman financijski pomagati stricu. Kada je čovjek završio u bolnici, zbog moždanog udara, nećak je prihvatio da on ne želi ići u dom i preko interneta je našao obrt za njegu sa sjevera Hrvatske“, navodi Petrović. S njegovateljicom je dogovorena plaća za njene usluge kao i svota za troškove domaćinstva i prehrane. Napravljen je i trajni nalog kojim joj je uplaćivan novac. „Međutim, prijatelji su ga željeli posjetiti u rujnu i ona ih nije pustila u kuću. Utvrdilo se da je čovjeka, koji je u međuvremenu slomio zdjelicu i oslabio 20 kilograma, odvela do javnog bilježnika u Gospiću gdje se je on na dokument o doživotnom uzdržavanju potpisao palcem, iako je pismen. Alarmirali smo razne institucije, policiju, Ministarstvo socijalne politike. Došao je nećak, smjestili smo čovjeka u bolnicu, spasili smo mu život i podnesene su prijave. No to ne znači da ga ona neće uzeti natrag doma i dokusuriti ga, jer joj zakoni to dopuštaju.“
foto: BigStock
I odvjetnici se bogate na starima
U Sindikatu se žale da sudovi lako i brzo raskidaju ugovor kada to zahtijevaju uzdržavatelji i dosuđuju im odštete, a u obrnutom slučaju to je puno teže i, kako kaže Petrović – nije bitno jesu li starci prevareni, već je bitno da su svojom voljom potpisali. „Nije propisano što treba sadržavati ugovor. Imate ugovore u kojima piše samo ‘da će ga uzdržavati prema potrebi’. Nekada uzdržavatelji ni ne vide uzdržavanu osobu koja umre potpuno sama, jer nije shvatila da ona mora nazvati ili pismeno zatražiti da joj uzdržavatelj isto isporuči.“
Zato traže promjene zakona, ukidanje dosmrtnog uzdržavanja i osnivanje registra uzdržavatelja.“To je industrija u koju su uključene, osim obitelji, profesionalne osobe u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, a prije svega pravne struke. Znamo poznate odvjetnike koji su se obogatili na stanovima koje su priskrbili na ovakav način. Tražimo da se provodi ozbiljan nadzor te da se propišu mjere i kazne“, zaključuje Petrović.
Druga strana medalje
Umirovljena sutkinja i članica Hrvatskog pravnog centra (HPC) Olga Jelčić, misli da se stvari mogu promatrati i iz drugog ugla te da se starijim osobama ne može zabraniti da sa svojom imovinom raspolažu kako žele. Obje naše sugovornice sudjeluju u HPC-ovom projektu „Sigurnost u trećoj dobi“, a kojeg financira Ministarstvo socijalne politike.
„Ako brišete ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iz zakona, ne svrstavate ga u zabranjene pravne poslove. To je slobodna volja ugovaratelja. Ugovor je moguć, bez obzira je li u zakonu“, priča nam ova iskusna sutkinja i ukazuje na prosječnom građaninu nepoznatu činjenicu – ako postoji trajna obveza, ako primatelj ima pravo svakog mjeseca primiti uzdržavanje u određenom novčanom iznosu, on tom obvezom može opteretiti nekretninu.
Drugim riječima, čak i kada uzdržavatelj otuđi i proda tu nekretninu, obveza prelazi na osobu koja ju je tom prodajom stekla. “Ako nije došlo do prodaje, onda uzdržavani može tražiti ovrhu na tu nekretninu tako da se ona proda i da on namiri svoju tražbinu prema davatelju uzdržavanja. Ono što ti dajem, iz toga se mogu i naplatiti“, objasnila nam je sutkinja Jelčić.
Ni starci nisu anđeli
Starije osobe su u osjetljivoj životnoj dobi i često imaju nerealna očekivanja, nastavlja Jelčić. Kada i imaju uredno uzdržavanje, požele promijeniti uzdržavatelja, pogotovo kada se radi o ugovoru s jednim djetetom, a želi se sklopiti novi s drugim djetetom. „Često kada su djeca u inozemstvu, donesu neki novac, pa bi roditelji mijenjali ugovor. U sudnici ima svakakvih situacija. Najviše je problema unutar obitelji. Ugovor se može raskinuti po pravilima koja vrijede za sve vrste ugovora.“
Stoga sutkinja savjetuje da se u ugovore odnosi što više detalja. „Ugovori se da će ga pomagati ovako ili onako, kuhat će, brinuti, snositi troškove pogreba, a onda kada uzdržavatelj pokuša tu osobu smjestiti u dom, naiđe na otpor. Ako nije izričito ugovoren zajednički život, ne postoji prepreka za smještaj u dom. To je zbog te nedorečenosti. Mora se priznati da su inicijatori takvih ugovora davatelji uzdržavanja i njima je u interesu da sve bude neodređenije. Posljedica toga je da sudovi tumače ugovor kao i sve ostale ugovore.“
Da bi se izbjeglo takve situacije, treba navesti je li smještaj u domu opcija, hoće li postojati zajednički život. „Na primjer, ako je ugovorena zajednica života pa dođe do netrpeljivosti, a koja nije posljedica zlouporabe prava, onda dolazi do raskida ugovora. Ali ako zajednica života nije ugovorena, netrpeljivost nije razlog za raskid ugovora. Osim toga, ne mora se raspolagati cijelom imovinom. Uzdržavani može dati samo dio imovine na ime uzdržavanja. Može se dogovoriti i doživotno uživanje stana. Ima puno načina da se položaj uzdržavanih poboljša“, zaključuje sutkinja Jelčić. Ostaje samo o svemu informirati one koji bi lako mogli upasti u opisanu zamku. Onima koji su već upali u nju, teško se više može pomoći.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
