Siromašni, stari, bolesni i napušteni: Drugo lice velegrada

Daleko od žamora terasa i sunčanih naočala duž popularne zagrebačke špice, u naselju Prečko posve drugačije naličje života u metropoli. Čovjek kojeg smo zatekli nad kontejnerom za plastični otpad iza tamnih stakala zbog oštećenog vida prekapa po gomili. Boca po boca i skupit će se nešto dodatnih kuna. Prizor koji se u Zagrebu nekad rijetko viđao, a danas je česta pojava, nije nam mogao samo tako promaknuti. Ispričavamo se čovjeku na smetnji i znatiželji. Pitamo treba li možda pomoć. Riječ po riječ i prvotna nelagoda na obje strane ubrzo se rasplinula.

Skupljanje boca jedno od nužnih rješenja za poskupljenje

Gospodin Filip otkriva da mu je 81 godina. S prezimenom ne bi u javnost, da ne vide djeca u Bosni i familija u Zagrebu pa se zabrinu. “Ma pustite, dobro je sve, žena i ja uvijek se nekako snađemo”, tješeći i sebe i nas odmahuje rukom. Stoicizam je mnogom umirovljeniku u Hrvatskoj životna filozofija, tako i ovom paru.

“A šta da vam kažem, mirovina je mala i zato sam tu. Imam stan, ali taman je sve poskupilo da mi knapira za cijeli mjesec. Platiš režije, kupiš što treba pa čekaš iduću da stigne.” Na račune za struju, vodu i grijanje, koje je ove zime uslijed poskupljenja plina već mnogima prisjelo, ode im oko 1.500 kuna. To se rješava prvo. U bračnom budžetu preostane nešto manje od tog iznosa, za prehranu i ostale troškove poput lijekova. Ne bi to bio neki problem da je prosječna mirovina oko 4.000 kuna, izračunao je gospodin Filip, tada bi se i njihov mjesec mogao pristojnije i lakše rastegnuti, razmišlja.

“Kakva je država, ne možeš…odnesoše sve”

“Malo se barakamo. Nismo mladi da možemo ići radit’ nešto. Nekad sam mogao zaradit’, sad je tako kako je. Djeca su u BiH. Rade, ali šta će kad i tamo sve moraš platit’. Dobro da za sebe i djecu imaju. Šta zarade pojedu i popiju, kao i tu u gradu, bore se. U životu nisam tražio išta ni od koga, kako bi onda od njih sada. Ide kako ide, snalazimo se. Ali, kak’ smo radili i kakva je država, ne možeš kad pokradoše ovi gore. Odnesoše sve, i još šta ima.”

Stan zaradili na baušteli

U vremenu prije krpanja s bocama, uz dvije radničke plaće on i 72-godišnja supruga podigli su i školovali dvoje djece. Novcem se nikad nisu razbacivali, kaže ovaj umirovljeni keramičar, ali ni stiskali kao sad pod stare dane. Radni vijek proveo je na gradilištima, od srednje Bosne odakle je rodom, preko Zagreba i Rijeke većinom, pa zatim četiri zajedničke godine na njemačkoj baušteli. On u građevini, supruga u poljoprivrednoj proizvodnji. U te četiri godine sredinom devedesetih uspjeli su odvojiti i sakupiti dovoljno za stan u Zagrebu. Nije bio skup, kaže, 110 tisuća maraka, ali s tadašnjom plaćom ovdje to ne bi mogli.

Za 37 godina staža on prima 1.800 kuna mirovine. Supruga je dugo bila domaćica i kasno je počela raditi pa za 17 godina mjesečno dobiva 1.080 kuna. Osim što su cijene ulja i drugih potrepština skočile u nebo, uzrujao se oko papirologije za jednokratni COVID dodatak. “Ono kad smo trebali dobiti za koronu, trebao sam slat’ papire za taj inozemni dio, kao da ne znaju koliki je. A šalju svaki mjesec. Pa šta tražiš sada, kakva mirovina? Kao da ne znaju kolika je”, ne može se načuditi bivši bauštelac.

Obitelj je devedesetih stigla u Zagreb iz okolice Usore, u izbjeglištvo od ratnog vihora. “Pobjeg’o sam od četnika, šta ću kriti. Bio sam kratko ispočetka na ratištu, a onda sam ostavio sve, skupio ženu i djecu i došao ‘vamo. Pušketinu nisam htio nositi”, iskreno će ovaj umirovljenik.

Oboljeli od ratnog PTSP-a bore se sa zdravljem i cijenama

S izazovnom socijalnom, a k tome još težom zdravstvenom situacijom, bori se i dio onih koji su tih olovnih godina uzeli pušku u ruke. Poput oko 1.400 aktivnih članova Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a grada Zagreba. Po povratku s ratišta mnogi su se pogubili u vihoru svakodnevnog života. A još ako nisu riješili status ili mirovinu, danas teško brinu i o sebi, kamoli o roditeljima ako ih imaju. Otkako je početkom veljače istekao dvogodišnji EU projekt, 45 najugroženijih korisnika ostalo je bez psihosocijalne i druge pomoći dvoje njegovatelja i dva gerontodomaćina, koju su imali zahvaljujući udruzi.

“Pomoć mi je potrebna, a Udruga je trenutno ne može osigurati, jer ljude treba plaćati. Nadam se da će naći neko rješenje da se to financiranje produži. Ljilja mi je do neki dan po doma napravila sve živo kaj treba. Od čišćenja, dućana, doktora, sve, jer ja više ne mogu. Sad navrati svojom voljom, jer je čovjek. Nije za to plaćena, a morala bi biti”, govori nam ratni vojni invalid Josip Kovač (56) kojeg smo posjetili s njegovateljicom Ljiljanom Podsečki (52).

Do prije četiri mjeseca mogao je s njom još otići nedaleko stana na kavu. No zdravstveno stanje mu se posljednja četiri mjeseca pogoršalo i sad se usudi jedino otići dva ulaza dalje kod Nikole Peršeca (81). Dijagnoze se u Josipovu kartonu samo skupljaju. Nakon PTSP-a utvrđenog po završetku rata, zbog problema s kralježnicom imao je već jednu operaciju. S vremenom je dobio i dijabetes i visoki tlak, ima teškoća s vidom i trebao bi napraviti magnetsku rezonancu.

“Jednostavno me hiti i dok Ljilja jučer nije došla nisam mogao s poda na krevet. Da vam budem iskren, to je katastrofa. Jer kad roknem dole, ne mogu do mobitela, niš’. Zakaj se to događa, pitaj boga. Snimali su mi nedavno glavu u bolnici u Vrapču, trebal’ bi nazvat doktoricu jel’ dobila nalaz.”

Prijatelji zamijenili uloge, stariji sad kuha mlađem

Splet zdravstvenih okolnosti zamijenio je uloge dvojice prijatelja u potrebi. Upoznali su se prije nekoliko godina na gradskim vrtovima kod Jaruna. Josip je pitao da mu prepuste komadić zemlje da si nešto sadi i malo barem rastereti kućni budžet. Supružnici, pak, nisu imali nasljednike, pa je druženje preraslo u dogovor o uzdržavanju u budućnosti. Donedavno Josip je obilazio vremešnog Nikolu tri puta dnevno, skuhao bi objed i razgovorom malo obojici skratio vrijeme. Sada 81-godišnjak više brine o njemu na čemu mu je zahvalan, iako bi to on trebao činiti. “Prije četiri godine kad je dedi umrla žena bila je rasprava, ja sam se iznenadil’. Veli Josipu ide sve. Zato ga bedinamo, a sad više nemrem. Evo, jutros sam došel k njemu i gotovo. Čopila me kičma, ovo ono, i moral’ sam leći. On pogleda nekaj na televiziji, skuha, malo pričamo i tak nam prođe dan. Ak’ me nema doma, tu sam kod dede.”

Umirovljenom naredniku, nekad žilavom Zagorcu, ovakvo stanje danas teško pada. U obranu zemlje priključio se od prvih dana, u Novoj Gradiški s dečkima iz 149. trešnjevačke brigade HV-a. Iza njega su brojni tereni u zapadnoj Slavoniji, Kapeli do završnice u akciji Oluja. Do rata Josip je radio kao limar i vodoinstalater, a kasnije je nastavio u obrtu s limarijom. No zdravlje je krenulo nizbrdo, kao i bolovanja, pa je 2002. završio u invalidskoj braniteljskoj mirovini. “Dok nisam prešel u penziju, trudil sam se. Išlo je nekak dok me kičma i koljena nisu zeznuli. U penziji vam uživam tak da sad nemrem prejti ni do dućana.”

Zdravlje je Josipov najveći problem, pa su lijekovi i dodatne pretrage i rehabilitacije u toplicama koje sam plati najveći izdatak pored osnovnih životnih troškova. U skupini je branitelja s nešto većom penzijom. Srećom, šali se, jer kad zatreba financijski uskoči i dedi Nikoli. “On je ko Amerika, bedina mene, umjesto ja njega. A mirovina mu je mala, 2.300 kuna, isto je radil’ na građevini. Moj sin sad dolazi pa ga uči kuhati, ja više nemrem kraj špareta stajati. Martin ili Ljiljana nam obave dućan i donesu sve drugo kaj treba.”

Bez pomoći nekadašnje trgovkinje koja se nakon gubitka posla u sklopu spomenutog EU projekta educirala za njegovateljicu, ovaj braniteljsko-umirovljenički dvojac puno teže bi podnosio svakodnevicu i održavao životni prostor.

“Imala sam prekid radnog odnosa pa je nakon burze taj angažman i meni dobro došao. Prošla sam tečaj i ispite, drago mi je da sam mogla pripomoći sada kad im je najpotrebnije. Na branitelje gledam sa simpatijama i kroz svog supruga koji danas radi na razminiranju, i kroz generaciju mojih prijatelja koji su isto bili u ratu, a neki se i nisu vratili.”

Četrdesetak najugroženijih većinom žive sami, izgubljeni u sadašnjici

Ona stanuje u blizini pa joj nije problem obići Josipa, ali u druge dijelove grada Dubravu, Maksimir i Lučko bez sredstava se ne može. I gospođa Ljiljana se stoga nada da će se udruzi nekako produžiti nastavak financiranja EU projekta. Situacija je takva da je ljudima ta pomoć zaista nužna, ističe. Pokrivali su četrdesetak korisnika, onih najpotrebitijih od potrebitih. Sve su to branitelji koji uglavnom žive sami, bilo da se poslije rata nisu uopće snašli više u životu pa se nikada nisu oženili ili su bili oženjeni, ali su se uslijed tih njihovih bolesti i životnih puteva rastali.

“Većinom nemaju niti djecu, nekoga tko bi se o njima brinuo. Neki čak imaju jednog roditelja o kojem se oni trebaju brinuti, a zapravo se ne mogu pravo ni sami o sebi. Uglavnom su to i jako loše imovinske situacije, pogotovo ako nisu riješili status pa su na braniteljskoj potpori.”

“Od ovih ‘mojih’ pet samo dva imaju braniteljsku invalidsku mirovinu. Jedan je u radnom odnosu, ali je zbog bolesti već godinama na bolovanju. Kad su bili mlađi nisu sređivali status, govorili su ‘ne treba meni, neću ja’. Vrijeme je prošlo i sad već imaju preko 50 do 63 godine. S PTSP-om nisu ni prihvaćeni kao radna snaga, tako da im je teško. Misle da su zaboravljeni od svih. Iako su sve stariji i dosta psihički i fizički bolesni, trebalo ih je potaknuti da krenu doktoru, naruče se za pregled, da ih se vodi u bolnicu ili slože papiri za socijalna prava. To sam sve ja radila. Oni se u današnjem svijetu sami ne mogu snaći”, ispričala je gospođa Ljiljana iskustva s terena.

Na one borbene, ratne terene na počecima se također išlo s maločime. Josip je iz Zagorja na novogradiško bojište donio lovačku pušku koju je sam izradio. I vruće srce, bio je zapovjednik na svakoj otpornoj točki. Često se mislima vrati u te dane, na tren je glas zadrhtao i u razgovoru. Uz sve što je nadalje zadesilo običnog malog čovjeka Hrvatske zanimalo nas je eventualno ima li danas dileme, s obzirom na nepovratno narušeno zdravlje. Bez trunke žaljenja odgovara: “Išao bih ponovo, dok god mogu koljenima gazit!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.