Nakon ratnih godina, Hrvatska je opet otkrivena kao idealna lokacija za snimanje filmova i serija. Iako stranci na ovakvim projektima vode glavnu riječ, korist za državu i lokalne zajednice bi mogla biti ogromna.
Da Hrvatska zaista ima stogodišnju tradiciju snimanja stranih filmova, potvrđuje za Deutsche Welle i povjesničar filma Daniel Rafaelić. Još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća su njemački filmaši otkrili Jadran kao idealnu i nepotrošenu kulisu za svoja djela. “To je doba nijemog filma i ekspresionizma. Egzotika je vrlo prisutna. Nakon otkrića Jadrana, dolazi hrpa njemačkih, poljskih, čehoslovačkih kompanija, a Jadran odjednom postaje strašno interesantan. Trebalo je malo vremena da se otkriju i neki sjeverniji dijelovi Hrvatske.” Uzlet je prekinuo 2. svjetski rat, da bi se nakon njega nastavila započeta tradicija.
“Ljudi su i dalje živi, postoji želja da se snima i, naravno, jedan veliki zamah je Winnetou”, priča nam Rafaelić kojeg hrvatski mediji nazivaju i “filmskim arheologom”. “Karl May je u Istočnoj Njemačkoj bio malo gurnut sa strane. Istovremeno je ogromna pomama za njegovim romanima. ‘Blago u Srebrnom jezeru’ (1962.) je napravilo ogroman boom i nakon toga je odlučeno da se Winnetoui krenu snimati po redu.” Deset filmova ovog serijala Nijemci su snimali u Lici, na Plitvičkim jezerima i u Paklenici, a događaji sa snimanja su i danas “epizode života” brojnih tadašnjih statista, starijih stanovnika tih ruralnih područja.
Rafaelić u pitanje dovodi koliko je zapravo riječ o pravim koprodukcijama čiji bi proizvodi bili dijelom filmskih korpusa država koje su sudjelovale u njihovom stvaranju, jer se u velikom broju slučajeva radilo o koprodukcijama iz usluge gdje su strani partneri vodili glavnu riječ, a tadašnja Jugoslavija im je osiguravala statiste i lokacije. Kao najradikalniji primjer navodi seriju “Igra prijestolja” koju nitko ne smatra hrvatskom serijom, iako se snima u Hrvatskoj. “Jako je važno napomenuti da je pogled domaćih ljudi prema koprodukcijama uvijek bio dosta podozriv i provincijski. Sve što se snimalo kod nas, bez obzira na kalibar filmskih zvijezda svjetske A kategorije, smatralo se drugom ligom, što je užasno nepravedno i netočno. Time se preskočila valorizacija vrlo važnih filmova i serija. S ‘Igrom prijestolja’ se to konačno promijenilo.“
Snimalo se sve i svašta
Kvaliteta snimljenog je varirala od filmskog smeća do vrhunskih djela, navodi Rafaelić. Naime, od 1959-1965. Hrvatska je bila mjesto snimanja B filmova talijanske koprodukcije, većinom pseudopovijesnih spektakala upitne umjetničke vrijednosti. U vrhunska ostvarenja pak ubraja “Proces” (1962.) Orsona Wellsa koji je sniman s njemačkim partnerima. “To je jedan od najvažnijih filmova uopće u povijesti. Postoje stvarno remek djela koja su snimana ovdje poput’ Željeznog križa’ (1977.) Sama Peckinpaha ili ‘Memed, My Hawk’ (1984.) Petera Ustinova. Velika je šteta da u Hrvatskoj, iako je planirano, nisu snimljeni Wellsov ‘Falstaf’ ili Leanov ‘Doktor Živago’. To bi promijenilo domaću percepciju prema koprodukcijama.”
Iako su koprodukcije mogle poslužiti kao odskočna daska hrvatskim glumcima, to se nije dogodilo. Naime, rijetki su tada govorili strane jezike, pri čemu naš sugovornik izdvaja poliglotskog Relju Bašića. “S druge strane postoje ljudi koji su primijećeni ovdje, a potom su vani napravili karijeru, ali im se danas to ne priznaje previše. Beogradska glumica Beba Lončar je primjer toga. Ona je glumila u američkom filmu koji je sniman kod nas da bi potom postala zvijezda talijanskih filmova.”
No, koprodukcije su bile važne i za razvoj domaćeg filma. “Kada je Jadran film osnovan 1946. godine u Zagrebu, idućih dvadeset godina je bio glavni uvoznik deviza za Jugoslaviju. To je bila firma koja je generirala najviše stranog novca”, priča Rafaelić dodajući da su se i neki domaći filmovi znali okoristiti kulisama napravljenima za koprodukcije. Najvažnije od svega, domaći su filmski radnici kroz koprodukcije stjecali znanja i bili u toku sa svjetskim standardima kinematografije. “To se znalo preslikati i na hrvatski film, ako nije bio ideološki obojen. Ako tri mjeseca radite intenzivno s Wellsom ili Ustinovim, to mora ostaviti traga na vama.”
Danijel Rafaelić, povjesničar filma (foto: Siniša Bogdanić)
I Tito je volio strane filmaše
Na pitanje koliko je tadašnja politika pogodovala snimanju stranih produkcija Hrvatskoj i Jugoslaviji, Rafaelić spominje “Bitku na Neretvi” (1969.) koja je počela kao lokalni film da bi se pretvorila u koprodukciju i svjetski fenomen. Naime tadašnji doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito volio je dobar život i društvo svjetski poznatih glumica poput Sofije Loren i Elizabeth Taylor pa je čak u nacionalnom filmu “Sutjeska” inzistirao da ga glumi Richard Burton, suprug spomenute Taylor. “To je kao da danas Ivu Josipovića glumi Brad Pitt i sa sobom dovodi Angelinu Jolie.“
Strane su filmske ekipe snimajući u Hrvatskoj i Jugoslaviji imale popriličnu slobodu i naš sugovornik ne pamti da su zabilježeni veći problemi, osim kada je talijanska ekipa ranih osamdesetih snimala seriju “Mussolini”. Komunističkim vlastima nije bilo jasno hoće li film pozitivno ili negativno prikazivati fašističkog vođu. “Postoji i ta poznata priča da Wells nije mogao dobiti dozvolu nadbiskupa za snimanje u zagrebačkoj katedrali kada je snimao ‘Proces’. Zato je Anthony Perkins sniman samo pred katedralom.”
Baš kao nekada, Hrvatska je opet kulisa za snimanje svjetskih hitova, pri čemu su hrvatski filmski radnici (opet) svedeni na pružatelje usluga. “To je OK. Tu se beru honorari, održava se kontinuitet kojega nismo imali devedesetih”, ocjenjuje Rafaelić, ali napominje da priča nakon završetka snimanja stane, umjesto da se Hrvatska brendira kao mjesto na kojem su ti filmovi snimljeni. „Tko zna da je ‘Lov na vještice’ (2011.) s Nicolasom Cageom snimljen u Hrvatskoj?“, pita ovaj filmski povjesničar.
Priroda, arhitektura i ljudi
A kada je riječ o današnjem snimanju stranih produkcija, Saša Pirolić iz tvrtke Ambasada film kaže da domaći partneri pružaju takozvane servisne usluge. Ambasada trenutno radi na dva takva projekta; spomenutoj “Igri prijestolja” i novoj američkoj seriji “Dig”. “Prije 11 godina smo počeli s televizijskim reklamama. Zahvaljujući dobroj riječi klijenata i sudjelovanju na stručnim sajmovima, počeli su nam dolaziti veliki poslovi, a prva velika serija nam je bio BBC-jev ‘Casanova’. Ako se netko sjeća američke serije ‘Rat i sjećanja’ (1988.) koja se snimala kod nas, ‘Igre’ i ‘Dig’ su još veća produkcija od toga. ‘Dig’ je NBC namjeravao snimati u Izraelu, ali je zbog rata prebačen u Hrvatsku.”
Tvrtka, kaže Pirolić, radi apsolutno sve što treba na ovakvim snimanjima. Najmanje zapošljava kreativno osoblje, iako je na Digu dosta i hrvatskih kreativaca. “U pravilu su redatelj i snimatelji skoro uvijek stranci, dok su scenski radnici, šminkeri, vozači, statisti uglavnom domaći ljudi.” Pirolić podsjeća da Hrvatska ima vrhunske filmske stručnjake koji su radili na svjetski poznatim projektima i surađivali s redateljima poput Spielberga. “To je ekipa stasala uz Branka Lustiga pa ih je on sa sobom povlačio. Uz to što su kod nas lokacije odlične i ne moraju se graditi kulise, stručni ljudi su u pitanju.”
Svi žele statirati
S obzirom da se u Dubrovniku i nekoliko drugih lokacija uz obalu snima najpopularnija serija na svijetu, ne čudi činjenica da brojni domaći ljudi, ali i turisti žele statirati u njoj i ostati zabilježeni u televizijskoj povijesti barem na sekundu. Štoviše, potvrđuje Pirolić za DW, mnogi od njih dolaze sa svih strana svijeta samo zbog statiranja. Dnevno mogu zaraditi 240 kuna pa je sasvim jasno da novac nije glavni motiv za statiranje: “Prijavilo se negdje oko 11 tisuća, a samo će ih 2 tisuće dobiti priliku za statiranje.” Za osobe iz estradnog miljea koje su se također prijavile za posao tvrdi da nije riječ o marketinškom potezu, već o njihovoj istinskoj želji da sudjeluju u projektu.
Pirolić je zadovoljan suradnjom postignutom s lokalnim zajednicama. Nakon manjih problema, ubrzo se shvatilo da to donosi korist svima, bilo kroz popunjavanje smještajnih kapaciteta ili izravno angažiranje brojnih lokalnih ljudi na poslovima vezanima uz projekt, ali i samu promidžbu Hrvatske. I sama je država prepoznala važnost ovakvih projekata pa mjerama poticaja od 2012. godine pokušava privući kvalitetne međunarodne produkcije. Samo ove godine za sredstva je apliciralo osam novih projekata koji najavljuju lokalnu potrošnju veću od 11 milijuna eura.
Nesumnjivo, Hrvatska će povratiti uloženo i ponešto zaraditi. Još samo da shvati kako na pravi način kapitalizirati činjenicu da se najveći televizijski hit snima upravo u njoj.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
