Vršnjačko savjetovanje: Razgovorom do rješenja problema koje nosi umirovljenje

Od malena se uspoređujete s vršnjacima i s njima razmjenjujete iskustva. I kasnije u životu primjeri i iskustva vaših vršnjaka mogu biti putokaz ili smjernice. Tako i ja svojoj generaciji želim iznijeti svoje iskustvo, iskreno razgovarati o umirovljenju ili ulozi djeda i bake.” Priča nam to 70-ogodišnji Ivo Bulaš iz Zagreba koji je vršnjački savjetnik novoumirovljenim ili novopečenim djedovima I bakama.

Riječ je o projektu “Vršnjačko savjetovanje” udruge “Sijede vrijede”. U svijetu je to poznato kao peer counselor (eng, vršnjački savjetnik) putem kojeg se kroz vlastite priče i iskustva pomaže drugima da dobiju nadu ili poboljšaju svoje živote. Savjetnici mogu biti odrasli, djeca, mladi ili roditelji, koji mogu pružiti savjetodavnu potporu svojim vršnjacima o raznim pitanjima, od vršnjačkog nasilja među mladima  do pomoći razvedenim osobama.

Kako se nositi s umirovljenjem te kako se pripremiti za ulogu bake ili djeda, teme su o kojima se telefonskim putem svakog utorka od 17. siječnja do 16. ožujka od 9 do 15 sati može razgovarati s vršnjačkim savjetnikom, umirovljenim djedom ili bakom. Projekt financijski podupire Grad Zagreb putem natječaja za financiranje programa i projekata udruga iz područja socijalnog ili humanitarnog značenja.

Iako je riječ o važnim temama koje zahtijevaju jako veliku pripremu osobe koja ulazi u ta nova životna razdoblja i preuzimaju nove uloge, o njima se jako malo govori, pojašnjava nam voditeljica aktivnosti u Udruzi Iva Radušić. “Ako želite razmijeniti iskustva, ako želite čuti kako je nekome bilo tko je to već prošao i može ispričati na koje je probleme ili izazove naišao te kako ih je riješio, tu su vršnjački savjetnici.”

U tom telefonskom savjetovanju i razgovoru, pojašnjava Radušić, savjetnici se ne oslanjaju ni na kakvu službenu literaturu, već se kroz ljudski i osobni savjet i iskustvo može daju primjer na što se i kako može pripremiti. Riječ je o čistoj razmjeni iskustava kako bi osoba mogla steći uvid što ju čeka kada ode u mirovinu ili postane baka ili djed.

U mirovini se muškarci teže snalaze

Umirovljenje nije banalna životna stepenica i odlazak u mirovinu je svojevrsni šok. Nošenje s umirovljenjem je, i prema nekim statistikama, psihički jako teško, osobito muškim osobama. Istraživanja su pokazala, ističe Radušić, da se žene nekako lakše nose u toj životnim situacijama. Žene se okupiraju odgojem unučadi i vođenjem kućanstva. Naši vršnjački savjetnici su, dodaje, prošli oba iskustva i one krizne životne faze i nije im bilo lako. “Zaista se kroz razgovor može biti podrška osobama koji se nalaze ili će se naći u tim situacijama.”

Vršnjački savjetnik Ivo, tomu dodaje kao muške osobe odlaskom u mirovinu  često budu zatečene i izgubljene, ne znaju kuda bi sa sobom i kako bi i što radili. “Dokazano je da oni u prvih šest mjeseci ili nađu neku neku zanimaciju ili odu u bolest”, kaže. Za savjetničku ulogu se temeljito i predano pripremio, kao što je to učinio i za svoj odlazak u mirovinu čitajući literaturu i razgovarajući s mnogima o njihovim iskustvima. Odlazak u mirovinu, dakle, više pogađa muškarce i to one koji žive u gradovima, naglašava.

“Prvi dan mirovine zna biti šokantan ako se nisi pripremio. Nakon 40 godina, ne moraš rano ustati, ujutro se obrijati I pripremiti za posao. Kada shvatiš da više ne pripadaš tamo gdje si bio tih 40 godina, to zna biti šok. Ono što bih svakako savjetovao je da taj prvi dan mirovine, ali i oni kasnije imate isplanirane.”

Muškarci, prema literaturi, kaže nam savjetnik Bulaš, ako se ne pripreme i nemaju isplanirano vrijeme po odlasku u mirovinu, znaju biti mjesecima u krizi i depresiji. Muškarci u gradovima to više pogađa. “Oni koji žive u manjim mjestima, možda već imaju neke zamjenske aktivnosti, poput rada u vrtu, na zemlji ili oko kuće. U gradovima su za to ima manje mogućnosti. Ako se u prvim mjesecima te krize ne snađu I ne poduzmu nešto, na žalost, nerijetko obole.”

Priznaje kako se žene nekako bolje planiraju to životno razdoblje i starost. Dio ih je angažiran kao “baka-servis”, iako to i nije više toliko učestalo kao prije. Na žalost, kaže, i djece je sve manje, a obitelji su nerijetko razdvojene i ne žive jedni blizu drugih.

Umirovljenje je novo vrijeme kojem se treba prilagoditi, ali to ne znači, ističe vršnjački savjetnik, da smo otpisani. Priča kako je prije umirovljenja imao planirane aktivnosti, od pisanja, dodatnog rada do angažiranja u Udruzi. “Nije dobro kada vas cjelodnevno gledanje televizije preuzme. Dok si god vitalan duhom, želiš probati nešto novo, ne bojiš se istraživati, dobro si. Ako imate unučad i možete biti angažirani oko njih, to je posebna terapija, pogotovo zato što im se možeš više posvetiti nego si mogao svojoj djeci.”

Kako biti baka i djed se i uči

Savjetovanje o tome kako se pripremiti za ulogu bake i djeda, svojevrsni je nastavak projekta prvog hrvatskog vodiča za bake i djedove kojeg je Udruga “Sijede vrijede” izdala prošle godine. Povratno smo dobili informaciju kako je novopečenim bakama i djedovima taj vodič zaista koristan, ističe voditeljica aktivnosti Radušić, zbog čega su kroz vršnjačko savjetovanje željeli dodatno usmjeriti na tu temu.

“Bake i djedovi su nam kazali kako im je vodič pomogao u situaciji kada se od njih očekivalo da budu baka i djed-servis. Nisu znali što se od njih ustvari očekuje, koliko se moraju angažirati ili smiju uplitati u čuvanje i odgoj unučadi. Tu je teško odrediti granice i dati svima jednaki savjet.”

U tom su vodiču bili odgovori, među ostalim i na pitanja, što ako roditelji ne žele nazvati unuka po pradjedu,  što učiniti kad se “možemo vam uskočiti” pretvori u svakodnevni posao čuvanja, a baka-servis bi malo vremena i za sebe, koje je savjete o odgoju roditeljima poželjno davati, a koja ne; kako postaviti granice unucima u provođenju vremena za igricama; ili primjerice koliko je slatkiša dovoljno, ako roditelji paze na zdravu prehranu djece ili trebaju li baka i djed komentirati ili intervenirati u situacijama u kojima ne bi trebalo.

Razgovor puno znači

Vršnjačko savjetovanje za starije osobe, možda ne može konkretno riješiti određeni problem, ali svakako može  pomoći osobi da se bolje osjeća.

Umirovljene osobe su željne razgovora, podrške i potvrde da ih netko razumije,  čak nužno i ne traže rješenje problema, govori nam Radušić i kaže kako je velika većina starijih ljudi na granici osamljenosti i neshvaćenosti, dio su generacije čiji pripadnici umiru ili su narušenog zdravlja. Uz tom  su mogućnosti okupljanja i druženja zaista ograničena, dijelom i zbog njihova straha za zdravlje. Ljudski se kontakt i razgovor, kaže, izgubio.

“Rijetko je vidjeti starije osobe da sjede na klupici ispred zgrade pričaju s vršnjacima. Mi u zgradi imamo dragu susjedu od 87 godina. Njoj je drago svaki puta kada nas s malom djecom sretne, ali istovremeno primijetimo da se boji kontakta. Željna je razgovora, ali ju strah sprječava. Bude vam žao. Zato je mogućnost telefonskog razgovora, u ovo vrijeme pandemije, dobro došlo.”

Teško je davati savjete što učiniti kada je mirovina mala

Kako je jedan od velikih problema prilikom umirovljenja, nagli pad prihoda mirovine u odnosu na plaću, u Udruzi kažu kako za taj veliki problem hrvatskog društva, kroz vršnjačko savjetovanje, na žalost, ne mogu davati odgovore jer ipak traže određenu stručnost u mirovinskom području. “Normalno jest da se ljudi žale na visinu mirovine. Na žalost, oko mirovinskih ili socijalnih prava im ne možemo puno pomoći, ali ih svakako možemo saslušati.”

Da bi se osobe s kojima će razgovarati mogle požalit se na visinu mirovine, svjestan je i naš sugovornik vršnjački savjetnik Ivo Bulaš. “One su sramotno niske, Nema umirovljenika koji je zadovoljan svojom mirovinom. Na žalost, ja im ne mogu dati savjet kako si povećati prihode, ali se može reći kako zakon dopušta rad i u mirovini I to do polovice radnog vremena. Ako osoba ima zdravlja i mogućnosti, a kod poslodavca postoji želja da zadrži znanje i iskustvo bivšeg zaposlenika, to bih svakako preporučio.”

Mirovinski sustav je takav kakav je, kaže, tu nekih velikih promjena brzo neće biti, No, ako netko nema mogućnosti produžiti radni vijek i angažiranje kao volonter je izrazito korisno i poželjno.

Nakon umirovljenja mnogi žele uključiti u aktivnosti i volontirati  

“Nama u Udrugu se često javljaju osobe i pitaju mogu li sudjelovati”, priča voditeljica aktivnosti Radušić. “Mi, na žalost nemamo stalnih radionica i svakodnevnih aktivnosti pa ih možemo usmjeriti na učilišta ili druge organizacije ili centre koje to pružaju.”

“Zanimljivo je koliko je to socijalno uključivanje umirovljenim osobama važno i potrebno i da to traže.  Žele volontirati jer imaju vremena, zdravi su i vitalni, imaju volje i elana u nešto se uključiti. Naravno, ne može nitko umjesto vas odlučiti i reći što bi trebali raditi i čime se bavit, ali kroz razgovor s vršnjakom i njegovo iskustvo, možda bi se to lakše otkrilo i pronašlo odgovarajuću aktivnost.”

“Tko god se javi je dobrodošao, bilo da je već u mirovini ili ga ona tek čeka ili je već prošao kroz to iskustvo i želi ga podijeliti dalje”, naglašava Radušić.

Na kraju tromjesečnog projekta, napravit će anketu o zadovoljstvu razgovorom i analizu, kako bi procijenili u kojem smjeru proširiti projekt i teme.  Projekt je, dodaje, jednostavan, ali, vjeruje jako koristan.

70-ogodišnjeg vršnjačkog savjetnika Ivu Bulaša veseli ga razgovor s vršnjacima. Za slučaj da njega nešto izvanredno spriječi, za preuzimanje savjetovanja, kaže, ima i više zainteresiranih zamjena. Očekuje da će za razgovor o umirovljenju, ali i o ulozi djeda biti mnogo zainteresiranih. Teško mu je predvidjeti, hoće li biti više telefonskih poziva muških ili ženskih osoba. Ipak, iz iskustva kaže da je muškarcima puno teže zatražiti savjet jer vjeruju da sve mogu sami I na svoj način riješiti.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.