U EU radi svaki peti umirovljenik, u Švedskoj svaki treći, a u Islandu i Norveškoj čak dvije petine umirovljenika. Da nije Hrvatske, na dnu bi s oko dva posto zaposlenih penzića bile Grčka i Španjolska. No, Hrvatska ima nešto više od 19.000 službeno zaposlenih umirovljenika, od čega oko 2.800 onih u punom radnom vremenu (policajci i vojnici), a 16.000 na pola radnog vremena, što je samo 1,5 posto svih umirovljenika, piše Glas umirovljenika.
Ništa nije pomoglo ni ukidanje odbitka dodatka za najniže mirovine, kao niti uvođenje prava na rad obiteljskih umirovljenika, jedva je 300 zaposleno iz tog velikog bazena od 215.000 obiteljskih umirovljenika. Da, velik je to bazen dragocjene radne snage, posebno sada u nestašici sve više profesija i pojačanom uvozu radnika, pa i iz Nepala i Tajlanda.
Zašto onda hrvatski umirovljenici nemaju interesa za rad uz mirovinu? Ima tu svega pomalo. Neki ne bi radili jer im je to suprotno vrijednosnom svjetonazoru kako se u mirovini treba – mirovati. Drugi ne mogu raditi jer su potrošeni, izmučeni i bez snage za skakutanje u turizmu, trgovini, prijevozu – gdje ih se najviše zapošljava. Ipak, najveći je problem na strani poslodavaca, jer oni bi većinom htjeli imati zaposlene u punom radnom vremenu, a samo umirovljeni policajci i vojnici imaju takvu zakonsku mogućnost uz zadržavanje pola mirovine.
Tražili smo (Sindikat umirovljenika Hrvatske) da se ista prava omoguće svim umirovljenicima – da rade pola radnog vremena uz zadržavanje cijele mirovine ili puno radno vrijeme uz pola mirovine, ali zakonodavac nije prihvatio, a takvu je diskriminaciju potvrdio u svibnju ove godine i Ustavni sud.
Kao da državi ne smeta što velik broj umirovljenika radi u inozemstvu kao njegovatelji ili građevinski radnici ili na crno u Hrvatskoj socijalne usluge, čišćenje, pomoć u domaćinstvu, popravci itd. Smeta im ako njihovi penzići iz vojske i policije ne bi imali veća prava od tzv. običnih umirovljenika. I dokle tako? (J. A. Petrović/Glas umirovljenika)
