U kvadratnom prostoru stana u Paićevoj ulici u Splitu Nada Abrus djeluje kao lutka što su je stvorili kozmički zraci i izmislili ljudi željni “imaginarne igre”, pisao je zagrebački Start daleke 1969. godine. Poluzelenkasti ambijent njene sobe odzvanja smijehom. Kretnje podsjećaju na lebdenje osamnaestogodišnje maturantice. Mlada darovita glumica, protagonistica filmova “Nedjelja” Lordana Zafranovića i “Bijeg” Katje Česner, zatim televizijske serije “Moje malo misto” Miljenka Smoje i drugih filmova, uletjela je u umjetnost brzinom meteora i sama se čudeći što se sve to dogodilo.
U početku se uplašila da otkrije “škakljive” stvari, ali je na kraju priznala i ono što nije bila pitana.
Pazi s kim se družiš, govorili su mi u susjedstvu, roditeljskom domu i školi. Čovjek ne živi od danas do sutra! Čuvaj se, dijete! Uči! Dobra si, ali možeš biti i bolja! … To su samo neke parole kojima su me kljukali kao “tovnu životinju”, ne cijeneći ono za što sam i sama sposobna. Prijatelji su mi zavidjeli, prijateljice ogovarale, dobacivale mi koješta. Što sve nije kružilo po Splitu o meni? Znali su gdje sam i s kim bila na zabavi, poznavali su moju biografiju bolje od mene. Razvio se pravi “trač – pokret” o Nadi Abrus.
U početku mi je to smetalo, nervirala sam se. Danas se na to smijem i pitam: “Kome sam dala pravo da mi osporava život kakav želim?” Predstavnik sam generacije koja još nije navršila osamnaestu, ali ipak znam da s filmom živim dok je na meni šminka i dok radi kamera. Poslije toga sam maturantica koja neprestano govori o “stalnom kruhu” i diplomi…
Shvaćate li, moram završiti Akademiju za film, televiziju i Kazalište. U roditeljskom domu ostala sam bez oca. Majka se od njega razvela. Nije mogla izdržati njegovu narav i muke. Sreća je što je bila službenica, pa se mogla zaposliti. A da nije toga, od čega bismo živjele? Kasno se vraćala s posla kući, pred mrklu ponoć. I baš u to gluho doba pričala mi je svašta o životu. Govorila mi je: “Nado, najvažnije je da imaš svoj kruh, zanat ili školu!” Vjerovala sam joj više nego ikome…
Hipiji se nisu snašli
Kako je počela “igra” s glumcima o kojima ste dotad samo maštali?
Moj prijatelj Nikša Blaić, koji sad studira Akademiju za snimatelje u Pragu, radio je u kino-klubu. Imao je moje fotografije i odnio ih Lordanu Zafranoviću. Poručili su mi da dođem. Došla sam i prvo zapazila Vodopiveca kako snima kandidatkinje. Uokolo su stajali ljudi, djeca i članovi ekipe. Pristupila sam kao da ih odavna poznam, a zatim protrnula od straha. Tri dana poslije rekli su mi: “Nado, ti si sretna dobitnica!”
Glumila sam u “Nedjelji” djevojku koja voli svog mladića; oboje smo se bunili protiv društva, jurili ukradenim autobusom po gradu i na kraju završili u moru, gdje smo spoznali da ne možemo bez zraka. Povratak u društvo bio je neminovan, prihvatili smo ga kakvo jest.
Znači li to nemir i romantičarsku buntovnost mladih ili savjet da ne pokušavaju ništa?
Nemir mladih proizlazi iz želje da uspiju u društvu i budu priznati. Stariji nam mnogo ne vjeruju, neće otvoreno da kažu kako ipak nešto znamo. Mi želimo rušiti “dobre stare prosjeke”, konzervativne “finoće”, ubiti dosadu, papirnati bonton, izdići se iznad “naklona” i “ljubimrukovića”. Stari su htjeli da prihvatimo ono što sad misle, a kad su oni bili mladi, nisu prihvaćali mišljenja – svojih roditelja. Kakav apsurd: da živimo njihovom prošlošću ili starošću!
Hipiji se nisu snašli. Poveli su se za modom, neostvarljivim idejama, postali su moderni romantičari. Zašto im je to potrebno kad nema veće sreće od uspjeha u društvu, profesionalnom pogledu i ljubavi? Ja sam se snašla. Mislim prvo na gimnaziju i “stare dane”, a zanosim se filmom. Pokušavam predvidjeti svoju budućnost, vjerujem u nju. Čitav život ću se boriti da uspijem i budem ličnost. Možda ću i propasti. Čim to spoznam, počet ću borbu na drugom frontu.
Na putu do uspjeha treba li nešto i žrtvovati?
“Ja sam već “probila led”, ali ne znam što će dalje biti. Osjećam da mi nedostaje onaj koji bi se zajedno sa mnom borio, koji bi mi davao šansu. Radi filma žrtvovala sam izlaske, zabave i društva. Nije mi žao, jer sam najsretnija ispred kamere, osjećam da tada živim. Dok čekam na pripremu scene, nestrpljiva sam, nervozna. S druge strane, u Splitu djevojka malo gdje može izaći. Ne sviđaju mi se mjesta za zabavu i “ugođaji” što ih nameću pojedinci svojim ispadima.
foto: Start, 1969.
Zaljubljena osoba je slijepa
A učenje?
To je obaveza koju svatko mora izvršiti, prisiljem je da je izvrši. Nitko, međutim, ne prihvaća učenje zato što mu se sviđa, što je to zabavno.
Biste li radi filma mogli žrtvovati ljubav, mladenačku ili bračnu?
Za mene je prvo film. Pokušala bih to uskladiti, ali ako ne bi išlo, žrtvovala bih ljubav. Samo romantičari misle da se može živjeti od gledanja i “cmokanja”, ne misle da je potreban kruh, profesija. Sve iza uspjeha, a ništa prije njega.
Mora li djevojka pri upoznavanju s muškarcima biti oprezna i pronicljiva?
Ako bih naišla na muškarca koji mi se sviđa i kojem se ja sviđam, prvo bih zaključila možemo li se sporazumijevati, imati međusobno povjerenje, prihvaćati se sa svim manama i dobrim stvarima. Ako bi bilo tako, pristala bih na sve, pa i na brak. Čim bih primijetila da mi je glumio, rastala bih se od njega. Zašto živjeti u svađi ili s osobom koju ne volim? Vezati se, ne znači biti samo vjeran, već živjeti ljudski.
Ali, malo je onih koiji se ne izigravaju. Osobito je to karakteristično za brzopleto sklopljene brakove i za one koji prerano dobiju djecu. Takvi se u pravilu razilaze, a jadna djeca sve to ispaštaju.
Kad bi vam majka rekla da prekinete ljubav ili da ne snimate dok ne završite maturu, da li biste to učinili?
Svaka djevojka koja cijeni i voli svoju majku, poslušala bi je. Zaljubljena osoba je slijepa, ne vidi ništa. Negativne strane na nekom mladiću najbolje zapaža “treća osoba”. Film i maturu pokušala bih uskladiti, obećati majci da ću je završiti, makar je polagala i privatno.
Priča se da ste se družili s dubrovačkim pjevačem…
Kao i život, ljubavi se odvijaju u etapama. Sve mlade djevojke uživaju gledati zgodne i lijepo građene muškarce, iako to mnoge niječu. Ako je netko “sladak”, svidi mi se, išla bih s njim. Zašto ne? U tom vremenu prodrla bih mu u “dušu” da spoznam je li ona zgodna i “slatka” kao vanjština. Kad bi mi se i to svidjelo pristala bih na dužu ljubavnu “stazu”.
Inače, iza ljepote nekih mladića krije se rđa, velika maska. Upoznala sam i lijepih i manje lijepih, ali su mi se više sviđali oni manje lijepi. Ugodniji su, simpatičniji. Rijetki su koji to oboje posjeduju.
Kakav bi morao biti vaš “princ iz bajke”?
Dobar kavalir, društven čovjek i pažljiv, koji bi me prihvatio sa svim manama i vrlinama i pazio kao zjenicu u oku. Škrte i nedruštvene osobe ne mogu zamisliti. Osjećala bih se kao da uza se imam mumiju koju nitko ne voli. Zar bi tada i mene voljeli?
Treba li zamjeriti ljudima i njihovim ženama kad pođu u neku avanturu s drugom osobom?
Takve avanture nisu ona “unutrašnja ljubav”, trajna veza, već zabava, a na zabavi ne mogu nikome zamjeriti. Bilo bi glupo ne prihvatiti užitak, jednu novinu. Da sam udata i da saznam za muževu prijevaru, bilo bi mi u početku teško, ali bih prihvatila tu činjenicu kao prolaznu, pomirila bih se s njom.
Zar je u Jugoslaviji sve tako crno?
foto: Komedija.hr
Jeste li se ljubili na filmu i što ste tada osjećali?
To ljubljenje je bilo profesionalno, iako publici izgleda kao strastveno.
Mislite li da naši režiseri traže pretjerano svlačenje na filmu?
Ne zaostajemo u tome za drugim zemljama. Ali nije mi jasno zašto traže toliku golotinju kad je nage žene vidio gotovo svatko? To može samo uzbuditi senilne osobe i malodobnu djecu. Režiseri vjerojatno to čine iz komercijalnih razloga. Zato, kad bi i od mene režiser tražio da se skinem, učinila bih to. Znači da je našao nešto na meni što bi se publici moglo svidjeti. Znam da bi mi tada dobacivali koješta, kritizirali me, ali bi bilo i onih koji bi me branili, koji bi to prihvatili.
Prikazuju li naši filmovi suviše “crnu stranu” društvene “medalje”?
Da budem iskrena, dosadilo mi je gledati bijedna sela, neimaštinu, borbu za život, mučenje sa škrtom zemljom, u rudnicima ili na predgrađima. Zar je u Jugoslaviji sve tako crno?
Kad ekipa, počne snimati film, događa li se što među glumcima i glumicama a da publika nikad ne sazna?
Čim kamera ne radi, odvija se realan život kao na svakom izletu. Obično su to male avanture i sitne prijevare bračnog druga koji je daleko. Sve to, međutim, ostaje u ekipi, svi ti nestašluci i zadirkivanja. Ponekad o tome zavisi uspjeh i angažman glumaca za naredne filmove.
Da bi se uspjelo, mora se s nekim leći u krevet. Bez toga kao da ne ide. Meni se to još nije dogodilo, jer sam prvi film snimila kad sam imala šesnaest i po godina, a u drugom je režiser bila – žensko!
Da li biste mogli prihvatiti “igru” sa čovjekom za koga znate da je oženjen, a počne vam se udvarati?
Ako bi mi se sviđao, zašto ne, ali bih tada uvijek imala na umu da je zauzet čovjek. Ne bih učinila ništa da ga preotmem drugoj ženi. Kad bi bio momak, promijenila bih taktiku i nastojala bih ga zadržati. Pri tome se ne bih ljutila, niti bi mi smetalo koliko je žena i djevojaka imao prije mene. Važno je da je u trenutku ljubavi sa mnom obziran i pažljiv.
Mora li uvijek biti onako kako režiser kaže?
Film je njegov, a ne glumca. Mora biti što on hoće.
Koliko ste za dva filma dobili?
Osam tisuća novih dinara. Ni mnogo ni malo. Čula sam priče o onima koji malo daju, a suviše zarađuju. Protiv toga bih se bunila. Prilstala bih na snimanje i bez honorara. Na primjer, da mi ponude ulogu intelektualke koja se buni protiv nečega i u isto vrijeme nekome pomaže, da proživljava svašta, sva psihička stanja, da ustaje protiv rata.
Tu riječ ste uzgredno spomenuli desetak puta. Je li rat vaša opsesija, neka mora?
Najveća koju poznajem. Eto, živim u Splitu, a čini mi se da sam u Vijetnamu ili na Sinaju. Plašim se rata jer nitko ne zna gdje može buknuti. To je najgluplja stvar današnjice, to zlostavljanje nekog naroda. Kad bi do njega došlo, pošla bih u borbu i pomagala što više mogu. Bila bih bolničarka. Svi mladi bi pomogli. Što drugo da rade?
Glumci koje cijenim…
Jesu li vam o tome pričali na sastancima ili satovima moralnog odgoja?
Sastanak kao sastanak, bio dobar ili ne, prođe kroz uši i ode kao da nije ni održan. Što nama osamnaestogodišnjacima sve tu ne pričaju! Misle da ništa ne znamo, a ponekad se ispostavi da znamo više od predsjedavajućeg ili predavača. Tako i o ratu. Zar se to može naučiti na satu ili sastanku?
Vi ste bili izabrani za “Mis festivala” u Puli. Jeste li od toga imali kakvu korist?
Nisam. Štaviše, ponašala sam se kao da ništa nije ni bilo. Jedino mi je to pomoglo da samu sebe uvjerim kako bih mogla raditi kao manekenka.
Postoji li profesionalni nemir?
Prije nego što sam počela snimati, mislila sam da su glumci nešto uzvišeno, daleko, čudnovato, što se ne može opisati, da sve mogu. Sad znam da su to obični ljudi, radišni u svom zvanju.
Osobito cijenim Jelenu Žigon i Stevu Žigona, Batu Živojnovića, Relju Bašića, Milenu Dravić, Borisa Dvornika i Oliveru Vučo. Kad prijateljicama pričam o njima, ne vjeruju mi da su oni prijazni i vrlo društveni ljudi. Misle da su hiroviti i umišljeni.
/razgovarao: Josip Grbelja/Start, 1969./Yugopapir/
