Iako hrvatska nacija stari, kapacitet institucija za skrb o starijim osobama nije se povećao već punih deset godina, prenosi Jutarnji list. Gotovo 70 tisuća ljudi prošle je godine čekalo je smještaj u nekom od državnih domova za starije i nemoćne osobe, od kojih je 13 tisuća istog trenutka spremno preseliti se u jedan od takvih domova. Alarmantni su to podaci ako znamo da je 2007. godine zahtjev predalo nešto manje od 32 tisuće ljudi, što znači da je u samo sedam godina potražnja porasla više nego dvostruko.
Nezahvalan omjer
Osim što broj zahtjeva za smještaj u domovima sumanuto raste te tako ukazuje na neugodnu demografsku činjenicu da smo nacija koja neumoljivo stari, hrvatsko se društvo istodobno suočava sa starim-novim problemom: broj kapaciteta u domovima gotovo cijelo desetljeće je isti. Hrvatska u ovom trenutku ima tri doma u državnom vlasništvu, 45 domova kojima je osnivač županija i 83 privatna (vjerska) doma. U državnim, odnosno županijskim domovima 2007. godine imali smo 10.337 mjesta, 2010. godine 10.709 mjesta, a lani 10.923 mjesta, što znači da smo proširili kapacitete za samo 586 kreveta. Drugim riječima, gotovo 70 tisuća starijih građana pokušava se smjestiti na nešto manje od 11 tisuća postojećih kreveta, što je vrlo nezahvalan omjer.
Ovi trendovi ukazuju i na činjenicu da se donekle promijenio društveni svjetonazor – djeca više ne žive u tolikoj mjeri sa svojim roditeljima ili ih, pak, ne mogu primiti u svoje oskudne stambene kapacitete. Istodobno je situacija u privatnim domovima suprotna. Prošle godine bilo je 5480 kreveta u privatnim domovima za starije i nemoćne osobe, a popunjena su bila 4704 kreveta (prazno ih je bilo 776). U istom je razdoblju zahtjev predalo samo 1637 osoba, od kojih je 517 odmah zainteresirano za preseljenje u dom.
Dakle, neki kapaciteti u privatnim domovima zjape prazni, vjerojatno zato što su preskupi u odnosu na uslugu koju nude, pa ljudi radije čekaju da se oslobodi mjesto u nekom boljem domu. Međutim, za svako je društvo zanimljivo pogledati omjer između liste čekanja za tzv. državne domove, kako ih narod neformalno naziva, i liste čekanja za privatne domove. Gotovo 70 tisuća predanih zahtjeva za državne i županijske domove nasuprot nešto više od 1600 zahtjeva za privatne domove neumoljivo pokazuje da smo siromašno društvo u kojemu građani treće životne dobi ne mogu iz svojih mirovina pokriti smještaj u privatnom domu.
Privatni dvostruko skuplji
To ne čudi ako znamo da je razlika u cijeni dvostruka: smještaj u državnom domu stoji tri tisuće, a u privatnom šest tisuća kuna mjesečno u prosjeku. Situaciju otežavaju netransparentni kriteriji dobivanja doma pa su se tako znali vidjeti primjeri u kojima imovinski status nije glavni kriterij te državni, odnosno županijski dom po povoljnoj cijeni dobiju osobe boljeg materijalnog statusa, što nije u skladu sa službenom socijalnom politikom.
Što po tom pitanju radi država i zašto imamo kroničan nedostatak kapaciteta u domovima za starije i nemoćne? Zašto se ne grade novi domovi? U Ministarstvu socijalne politike i mladih neslužbeno kažu da je to političko pitanje na koje oni ne mogu utjecati. – Većina je domova u vlasništvu županija i Ministarstvo nema puno ovlasti utjecati na liste čekanja, liste prioriteta i slično. Mi nemamo uvid u liste čekanja, za ta pitanja nadležni su upravni odjeli po županijama – kažu u Ministarstvu.
